Život

13 mar
Dzenita Tinjak

Tako kratak naziv, ali u isto vrijeme toliko puno objašnjenja, definicija.
Gdje idemo kao narod? Negdje žurimo, pojedini “gaze” jedni preko drugih, ne izvinjavajući se, ne mareći o posljedicama. Promatram to upitno, s čuđenjem, nevjericom.

O, ljudi, koliko ne znamo cijeniti svoj život, sreću. Itekako. Odavno nam je sve na dlanu dato i mi opet nezadovoljni. “Hoću ovo, volim ono” – misli većine ljudi. A, kad dobijemo, poželimo još više, više. Dosta, zapitajmo se?! Šta, koliko, kako radimo zaslužujemo li sve što imamo, ne govoreći o tome šta još želimo? Kada bi izgubili dio, koliko bi patili samo!

Hajmo sabrati svoje misli, potrebe, preispitati bogatstvo svog života, i naučiti uživati u tom svemu već jednom! Zar nije dosta namćora, besmislenih izjava, propalih nada, pokušaja, neispunjenih želja, neuzvraćenih ljubavi!
Hajmo željeti i pokušati dobiti najsretnije trenutke, bar dijelom ispunjene želje (jer, sve u životu ne možemo imati), samo radost na licu svake individue.
Pokušajmo ostvariti naljepše ispisane, ispričane i prepričane roditeljske, prijateljske, poslovne, ljubavne priče. Nemojmo puno tražiti, pustimo da svaka kocka dođe na svoje mjesto i uklopi se u naš sistem života. Možda će nam tako lakše biti. Ali, hajde čovjeku dokaži da će tako biti, kad želi biti uporan i koračati da bi dobio ono što želi?
Jesam li upravu? Klimate glavom, je li tako?

Kako nam se samo sudbina preokrene, jer mi ne znamo najbolje!
Pomislimo, poželimo želju, i težimo njoj, a onda se na tom putu sve drukčije pokaže i promjenimo mišljenje, želje svoje. To nas novo i drukčije itekako više učini sretnim , negoli ono čemu težismo. Ni sami ne znamo, katkad, šta je za nas najljepše. Mislim da nas se većina u to toliko puta uvjerila.

Imamo jedan problem, rekla bih. Bojimo se života. Da, jako. Zašto?
Ni sami ne znamo, ili ne želimo prihvatiti. Kao da nam se svakodnevno upućuju riječi tipa: “Ne valja ti ovo, ne valja ti ono to nije za tebe, ne smiješ tako.” Sve mislimo da će nam prirediti neku predstavu, ne pitajući nas želimo li je ili ne, i pustiti nas da odigravamo brojne uloge, koje nam se baš i ne sviđaju.

Većina nas krivi vrijeme (jer ga, kao nemamo), obaveze, ostale sitnice. Do nas je, nije do vremena, pustimo razna izvlačenja. Što se više udaljavamo jedni od drugih, gore je, teže. U svakoga bar malo ima mogućnosti vremena, ostalih potrebnih elemenata za druženje, održavanje odnosa. Zgazimo lijenost malo, pobijedimo egoizam, prihvatimo ljepše osobine, dignimo se iz ležećeg položaja i krenimo putem zvijezda, svjetlosti.
Pojedini su stavili crnu tačku na svoje puteve, oči, misli. Misle da je sve ovo crno.
Upravo ovo: misle. A ko kaže da jeste? Nije. Osvjestite se, kao iz sna, umijte hladnom vodom. Dođite sebi…

Šta je dobro u životu? Smatrate da nije ništa, zar ne? Bar većina. Koliko li ljudi sebi postavljaju ovo, pored mnogih drugih, pitanje? I onda, u spisku nedaća traže one dobre stvari da im izmame osmijeh, malo u glavu (razum) unesu svijest o tome da sve nije tako sivo, tamno. A ne gledamo drukčiju stranu, ne njoj ne damo da otvori vrata svoja, jer je zatvorena, snažno zavezana mračnim silama misli, postupaka. Sve je okolo nas dobro.
Dobri smo prvo sami mi, onaj čovjek kojeg svako jutoros, krenuvši na posao sretnemo i poklonimo osmjeh koju mu znači možda , toliko da ni sami nismo svjesni. Dobro je što imamo sve ljude pored nas koji nasm svakodbevno pokušavaju izraziti ljubav , bilo kojim načinom, ali sami ne damo srce u njihove ruke. Zavezali smo ga u klupko, ne puštamo.
Dobar je onaj hljepčić koji uz ručak, večeru jedemo, onaj sokić, kolačić, kahvica kojom napojimo želudac kao što se kaže “šlag na tortu”, nakon obroka.
Dobro je što se vratimo u naše tople, skromne domove, iz kojih nas svako jutro neko isprati i dočeka sa svojom nekom čari, nekim posebnim duhom kuće (znate onaj karakterističan miris svake kuće). Dobro je što svake noći naše umorne glavice spustimo u davno već čekane krevetiće, i s rahatom kažemo: Ah, ljepote! E, da! Upravo!

Volimo život, opustimo se, budimo muzika, ples, vatra, led, voda – sve u jednom, jer to možemo! Uživajmo u životu, veselimo se sitnicama, kao malo dijete, iako smo djeca u duši, a izvana odrasli ljudi. Volimo, cijenimo sebe, ljude – pogotovo one nama najbitnije, najdraže, budimo sretni, jer imamo razloga, samo što ih ponekad nismo svjesni. Čuvajmo sve ono do čega nam je stalo, zaboravimo na inat, ponos, borimo se za ono što želimo, a da li nam je i suđeno, vremenom ćemo saznati. Budimo ono što jesmo.
Onima koji nas vole poklonimo: ljubav, pažnju, povjerenje, svoje vrijeme, jer je to najmanje što možemo. Radimo ono što volimo, želimo, smatramo prihvatljivim, ne dozvolimo da nam drugi ruše sne, želje. Postanimo ljudi.

Ja, na primjer, da mogu baciti magnet koji bi pokupio, bol, nemir, svu nervozu, bila makar i najmanje mjere – voljela bih. Da se nekako mogu sresti s nekim na putu iz ove virtualnosti prema stvarnosti, i da sve što nekome leži na duši, stoji u grudima ističe kao voda kad je pustiš, ne zaustavljajući je – bilo bi lijepo. Samo molim da nam se pored zdravlja i života podari više vjere. Da se svi obradujemo samo mirom, srećom, oduševljenjem, potpunim zadovoljstvima. Tako je ljepše, tuge je dosta, za još ovoliko života.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 48 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments