Bio je vojni pilot, a onda je ostavio uniformu, uložio svu ušteđevinu u obrazovanje i sada je voditelj studija sistemskog inžinjerstva na Algebri.
Piše: Dinko Mihovilović
Foto: Boris Kovačev
Suradnici projekta: Dina Hrastović i Mihovil Horvat
U manje od 10 godina Silvio Papić bio je na vrhu – jedan od najboljih hrvatskih vojnih pilota, odlično plaćen i na sigurnom poslu. Odlučio je napraviti zaokret i našao se – bez posla, sa ženom i bebom, sa završenim tečajem i novom, inženjerskom strukom o kojoj zapravo još nije znao mnogo toga. Ali bio je uporan i znatiželjan: istovremeno je radio dva posla i ponovno došao na vrh – sada je voditelj studija sistemskog inženjerstva na Algebri i profesionalna mu je misija educirati ljude koji, poput njega, traže način da se razvijaju u životu.
Silvio je znao da želi biti vojnik, toga je bio svjestan još od djetinjstva, od Domovinskog rata u kojem su sudjelovali članovi njegove obitelji. Htio je dati svoj doprinos, sudjelovati u nečemu većemu od sebe, biti koristan. Bio je na nekoliko testiranja i na kraju je dobio priliku školovati se za vojnog pilota kao stipendist Ministarstva obrane. 1800 prijavljenih na testiranje za pilote, 20 primljenih, 14 diplomiranih i Silvio je bio jedan od njih. To ga automatski svrstava u skupinu ljudi visoke psihofizičke spreme, dobre koordinacije pokreta, brzih refleksa i visoke inteligencije.
Pola studija proveo je na Fakultetu prometnih znanosti, a drugu je polovicu u Zadru na obuci za pilota vojnog helikoptera i diplomirao je 2006., kao dvadesetčetverogodišnjak. Zatim je uslijedilo tri i pol godine službe u Zagrebu i u Splitu. Većina Silvijeva posla sastojala se od traganja i spašavanja, gašenja požara, prevoženja liječnika do nedostupnih predjela… na taj je način izravno sudjelovao u spašavanju ljudskih života, zauvijek ih mijenjajući. Pomagati ljudima i uz to letjeti, bio je to nenadmašan osjećaj, kaže Silvio. U načinu na koji govori osjeti se neizbrisiv trag vojne obuke: jasan je i smiren, precizan, ne koristi se suvišnim riječima. Na trenutke zvuči kao da je još uvijek vojnik.
Najbolje se osjećao u trenucima kada je sudjelovao u spašavanju novorođene djece. Ponekada ih je bilo nužno dovesti od, na primjer, otoka do bolnice u najkraćem mogućem roku. Upravljajući helikopterom koji je taj prijevoz omogućio, bio je dio spasilačkog tima bez kojeg bi jedan novi život bio prekinut. Nakon uspješno odrađene misije, vratio bi se u bazu gdje bi se nastavljala vojna rutina: rano ustajanje, postrojavanje, podizanje zastave, doručak, vojne vježbe… Slobodnim je danima vozio za Zagreb u posjetu svojoj djevojci, sadašnjoj supruzi. Bili su to kratki izleti u svijet kakav većina nas smatra uobičajenim. Djevojka je bila vezana uz Zagreb, on uz Split, ali usprkos tome nisu htjeli napustiti odnos koji se razvio među njima.
Obiteljski život profesionalnog vojnika vrlo je zahtjevna stvar koja vuče za sobom veliku žrtvu. Kao mlad, Silvio nije mnogo razmišljao o tome. Kada imate obitelj u Zagrebu, a radite u Splitu ili vas pošalju u Afganistan, onda se pitate, kaže Silvio, je li to dugoročno rješenje za moju obitelj. Želja da bude suprug blizak svojoj supruzi i jednoga dana otac, pripremala je zaokret u njegovom životu. Silvio nikada nije imao ništa protiv svog posla, dapače, bio je dobro plaćen i volio je to što radi. Pa ipak, dobra zarada i osiguran posao do mirovine ne mogu čovjeku biti broj jedan u životu ako nema ispunjene temeljne emocionalne potrebe ljudskog bića. Stoga je Silvio krenuo razmišljati u kojem će smjeru povesti svoj život dok još ima vremena, mladosti i snage. Smatra da je to bio proces sazrijevanja.
Osim želje da zasnuje obitelj, Silvio se počeo pitati kako bi bilo da izgradi nešto svoje. Da sam odluči što će i kako će u životu, bez da mu nadređeni kroje svaki korak. Vojni se zadaci jednostavno izvršavaju, bez pogovora, bez promišljanja. Jedino tako vojska može funkcionirati. Ima u tome određene jednostavnosti koja može biti privlačna, ali je li moguće ugasiti dio vlastite osobnosti koji nas tjera da probamo nešto više?
Promjene ne dolaze same od sebe, potrebno je donijeti odluku i djelovati u skladu s njom. Silvio je bio toga svjestan i otvoreno se zapitao: koja je alternativa poslu vojnog pilota? Koje su mi opcije? Prvi je korak bio pomalo naivan, priznaje. Srednjoškolsko obrazovanje dalo mu je zvanje tehničara za električne mreže. Kada je naišao na Algebrin tečaj za Cisco mrežnog specijalista, pomislio je kako se radi o srodnim područjima. O informatici i računarstvu nije znao mnogo, ali znao je da su inženjeri traženi, da je posla sve više i da su uvjeti rada najčešće vrlo dobri.
Usprkos tome što su predavanja bila u Zagrebu, Silvio je šest mjeseci putovao vikendom iz Splita, slušao predavanja i vozio se nazad u bazu. Za to je bila potrebna velika snaga volje, odlučnost i usredotočenost na cilj. Čini se da se zahtjevna obuka za vojnog pilota pokazala korisnom i za savladavanje prepreka u privatnom životu. Tečaj je završio kao najbolji polaznik u grupi. Nakon toga postaje mu jasno da više ne može stati. Ako misli učiniti taj zaokret, mora ići do kraja i nastaviti s obrazovanjem. Još prije izlaska iz vojske, upisuje drugu razinu tečaja, profesionalnu razinu, i tečaj plaća posljednjim novcem kojega ima. Sveukupnu ušteđevinu od 50 tisuća kuna potrošio je na obrazovanje u nadi da će mu osigurati novi život.
Po završetku drugog tečaja, napušta vojni sustav, seli u Zagreb gdje supruga i on sele u novi stan. Tu je jesen Silvio proveo bez posla, u potrazi. Bili su svjesni da su pred zidom: ili će se o njega razbiti, ili će ga probiti. Pred kraj jeseni, Silvio je dobio svoj prvi posao kao stručnjak za računalne mreže. Početna mu je plaća bila dvostruko niža nego u vojsci, ali znao je da je najvažnije početi. Bio je zadovoljan bilo s čim, samo da može reći da je to, to – da je počeo raditi u novoj struci. Da počinje život, dio drugi, a još nije navršio ni 30 godina.
Ubrzo nakon početka rada u novoj tvrtki, bivši instruktor iz Algebre poziva Silvija na položaj predavača na tečaju. Na istom onom tečaju kojeg je i sam završio. Pristaje i šest mjeseci nakon posla žuri u Algebru, drži satove, zatim se kod kuće priprema za nove satove i tako u krug. Supruga mu je rekla da to nije održivo, taj ubrzan tempo koji ne ostavlja prostor za disanje. Bio sam svjestan da to nije održivo, kaže, ali znao sam da moram izdržati još neko vrijeme. Odlučnost se ponovo isplatila jer Silvio je ubrzo dobio priliku dobiti stalno zaposlenje u Algebri, ali ne kao instruktor na tečajevima, već kao predavač na visokoj školi. U pet godina otkako je prihvatio posao, prošao je put od predavača, preko voditelja katedre do voditelja studija sistemskog inženjerstva. Sretan je jer sav trud i rad nisu bili uzaludni, već su dali značajne rezultate.
Ljubav koju je razvio prema educiranju nadišla je angažman na visokoj školi te je pokrenuo vlastiti YouTube kanal na kojem daje besplatne lekcije iz struke, ali i iz logike, razvoja kritičkog uma, izrade craft pive, fizike… Poput renesansnog čovjeka kojeg je netko doveo u 21. stoljeće i dao mu platformu pomoću koje može širiti znanje.
Na kraju, Silvio kaže kako ništa od toga vjerojatno ne bi uspio izvesti da nije imao podršku supruge. Ona je stajala iza njega u svim teškim trenucima i pomagala mu da ide dalje. Na pitanje nedostaje li mu spašavanje ljudi, odgovara da je pronašao novu profesionalnu svrhu u obrazovanju mladih ljudi. Istina, rezultati se ne vide preko noći, ponekada su potrebne i godine, ali svejedno je ispunjen znajući da i dalje mijenja živote, samo na drukčiji način. Prije je sam letio, a danas pokušava drugima dati krila.
01 — ISKUSTVO
JESTE LI IMALI ISKUSTVA U POSLU KOJIM SE SAD BAVITE?
Ja sam bio vojni pilot i prije nego što sam odlučio ići u smjeru IT-a nisam imao nikakvog iskustva s razvojem tehnologije. Nisam čak imao ni svoje računalo, a da ne govorim da nisam znao ni za što bih koristio računalo, to mi je bio strani alat.
02 — ZNANJE
KAKO STE KORAK PO KORAK DOŠLI DO POTREBNOGA ZNANJA?
Nakon dužeg razmišljanja što ću i kako ću odlučio sam da idem u IT. Područje IT-a je vrlo dinamično i praktički možete u bilo kojem trenutku uskočiti u taj vlak. Tako sam počeo istraživati tko u Hrvatskoj radi najbolju edukaciju u tom području i došao sam do Algebre. Zanimljivo je da do tada nisam znao da Algebra kao organizacija postoji! Nakon istraživanja i traženja nečega što bi meni odgovaralo, odabrao sam program obrazovanja vezan za računalne mreže, poznatog kao CCNA (Cisco Certified Network Associate) što sam i upisao u Splitu gdje sam tada radio. Kad sam upisivao CCNA nisam ni slutio da je to jedan od najvećih igrača u području računalnih mreža. Međutim nakon kratkog vremena su mi rekli da se nastava neće održati zbog nedovoljnog interesa polaznika (ako se dobro sjećam) i ponudili su mi da idem na nastavu u Zagreb gdje upravo kreće jedna grupa. Edukacija u Zagrebu je bila puno veći trošak, jer osim same edukacije koja je bila oko 7000kn morao sam svaki vikend putovati Split-Zagreb što nije bilo jeftino. Ali nisam smio odustati od plana iako bi to bilo najlakše. Pristao sam pohađati nastavu u Zagrebu. Svaki slobodan vikend sam putovao u Zagreb i cijelu subotu proveo na edukaciji, a nedjelju sam bio s današnjom suprugom. Nerijetko sam dolazio samo radi nastave, a to je bilo prilično naporno. Dolazio bih u Zagreb oko 05:00-06:00 ujutro na autobusni kolodvor kako bih stigao na nastavu u 08:00. Odmah po završetku išao bih nazad na autobusni kolodvor, pa put Splita. Učio sam naravno u autobusu, jer bilo bi šteta ne iskoristiti 10 sati puta. Također svaki slobodan trenutak sam koristio za učenje o mrežama. Znao sam znao da moram biti jako dobar kako bi me netko primijetio i kako bi to sve što radim u konačnici imalo smisla. Taj trud i rad se isplatio, na kraju sam bio najbolji polaznik tečaja, išao sam na državno natjecanje u području računalnih mreža, a kasnije i na međunarodno. Nakon završetka početnog upisao sam i drugi stupanj edukacije u području računalnih mreža (CCNP-Cisco Certified Network Professional), a to se poklopilo s mojim izlaskom iz sustava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i suočavanja sa slobodom i prilikama stvarnog svijeta. To je bio prvi pravi susret sa svijetom poduzetnika, ljudi koji grade ovo društvo i to me je istinski radovalo. Prvi puta sam se osjećao da u rukama zaista držim uzde svoga života. Nakon 2 mjeseca bez posla zaposlio sam se u privatnoj informatičkoj tvrtki koja je taman startala. Danas je ta tvrtka respektabilan igrač u području IT-a. To je bilo odlično okruženje za učenje i profesionalni razvoj, a upoznao sam krasne ljude i stručnjake. U nastavku sam na poziv mog bivšeg instruktora i sam postao instruktor za mreže. Nakon nekoliko mjeseci mi je ponudio da dođem raditi na Visoko učilište Algebra kao predavač. To mi se činila kao odlična prilika za osobni rast i razvoj. Prihvatio sam taj izazov i danas ponosno mogu reći da se sav trud, rad i novac koji sam uložio isplatio. Evo teče već peta godina mog rada na Visokom učilištu Algebra gdje trenutno radim na poziciji voditelja studija sistemskog inženjerstva. Ostalo je, kako bih rekao, povijest.
03 — FINANCIJE
KAKO STE OSIGURALI FINANCIJSKA SREDSTVA ZA NOVU KARIJERU/ OBRAZOVANJE/ INVESTICIJU?
Nakon što sam odlučio da ću se prekvalificirati počeo sam štedjeti svaku kunu koju sam mogao. Bilo je puno troškova, plaćanje smještaja u Zagrebu, putovanja svaki vikend, plaćanje smještaja u Splitu i puno drugih sitnih troškova, tako da na kraju mjeseca nije puno ostalo. S druge strane nisam izlazio i nisam trošio na nepotrebne stvari, tako da mogu reći da sam bio u određenom režimu stroge financijske discipline. Financije sam u potpunosti podredio ostvarivanju postavljenog cilja, a to je da imam kontrolu nad svojim životom i da sam odlučujem što će sa mnom biti. Promjena karijere je bio ključni element u postizanju tog cilja.
04 — SAVJET
ŠTO JE JOŠ BITNO ISTRAŽITI PRIJE ULASKA U NEŠTO NOVO?
Svakako je važno ići u nešto što vas veseli i u čemu se osjećate prirodno. Ništa drugo ne može uspjeti, ali zaista ništa ne može uspjeti ako u sebi ne osjećate da to što radite za vas zapravo nije posao, već iskustvo koje vas obogaćuje i za koje još dobivate novce.
05 — POTPORA
TKO VAM JE BIO NAJVEĆA POTPORA I KOLIKO VAM JE TO ZNAČILO?
Daleko najveća potpora je bila moja tadašnja dugogodišnja djevojka, a današnja najbolja supruga na svijetu. Ona je bila moje sidro u toj velikoj promjeni u mom životu i dosta puta mi je davala zdravu dozu razuma, ali i potpore. Vjerovala je da će sve biti dobro i to mi je dalo snagu da sve to izvedem. Da nije bilo nje, ne bih danas pisao ove rečenice…
06 — KARAKTER
KOJE 3 VAŠE OSOBINE SU VAM POMOGLE NA PUTU DO USPJEHA?
Odlučnost, trud i vjera u sebe!
07 — HAPPY END
KAKO STE ZNALI DA ĆETE USPJETI?
Da, to je pitanje koje me ljudi pitaju kad im ispričam kako se sve dogodilo, pa ne mogu reći da sam znao…ali sam zaista iskreno i u potpunosti vjerovao da će se dogoditi ono što sam zacrtao. Meni je to izgledalo ovako: ako radim sve što mogu i sve što trebam kako bih ostvario pozitivan cilj koji sam zacrtao, jednostavno ne mogu promašiti. To jednostavno nije moguće. I sad kad gledam unazad kao da se svemir urotio da dobijem ono što sam želio. Uz toliki trud i vrijeme koje sam iskreno uložio u promjenu karijere, zaista vjerujem da nije bilo mogućnosti da ne uspijem.
08 — Bonus
KAKO VAM JE KARTICA POMOGLA NA ŽIVOTNOM PUTU?
Nažalost nisam imao kartice, ali bi mi sigurno bilo lakše da sam mogao proći na lakši način vezano za financije… štednjom sam jednostavno morao duže čekati. Uvijek se isplati uložiti u sebe, to vam nikada ne može propasti, ako ništa drugo bit ćete bolja osoba nego prije. Kad se sjetim da me ukupni trošak promjene karijere zajedno s putovanjima, najmom stana, edukacijom i ostalim troškovima koštao možda i više od 50.000kn što nije mala suma novca za uštedjeti! Ali koliko god da je koštalo danas sam puno zadovoljniji onime što radim i kako to što radim utječe na ljude oko mene, ali i mene samoga. Ne mogu ni zamisliti da svoje dijete ne vidim tjedan ili dva jer radim u Splitu, a obitelj živi u Zagrebu. Danas sam svaki dan sa svojom obitelji, a to je neprocjenjivo!
www.native.jutarnji.hr
