Zmaj

20 aug
Aldijana Kerkez

“I da umrem ti ja ni to nije znak da treba da kukaš”…
Tek sad sam shvatio zašto si uvijek voljela tu pjesmu, čak bi se često uz nju i rasplakala, nikad mi nisi rekla pravi razlog.
A sad sam i sam saznao pravi razlog,  ali na najteži način.
Nisam se često znao ni sjetiti da te pitam kako si, boli li te nešto, a ti si vječito brinula za mene, sebično sam prirastao tvom slabom srcu i mislio sam, vječno ćeš biti pored mene. Mislio sam da će me svako jutro kad se probudim dočekati tvoj osmijeh, i ona tvoja rečenica: “Hajde, dosta je, samo bi spavao!”.
Mislio sam da ću svake večeri prije spavanja gledati tvoje oči boje čokolade, da ćeš stalno lakim i brzim koracima prelaziti kroz naš skromni dom, da ćeš svakodnevno s velikom ljubavlju i neumorno spremati hranu za nas, svojim malim, zlatnim ručicama.
Sinoć sam mislio da je san, jutros te čekao, ali nema te. Nema te, da me budiš, nema te da pitaš kako sam, jesam li se naspavao, nema te da brineš, nema te da nas razveseliš i svima nam crtaš osmijeh na lice onda kada kažeš da si napravila naš omiljeni kolač.
Nema te.
Nema te, a juče si bila uz mene.
Eh, vilo moja, da si malo više brinula o sebi bar, baš kao što si brinula o svima nama.
Saznavši od doktora da je ostalo još samo par sati tvog života, cijeli svijet mi se srušio.
A sav taj cijeli moj svijet, bila si ti.
Tako malena, a tako velika,
tako nasmijana, a tako slaba…
I kome da se požalim na loš dan, na probleme oko posla, kome da kažem da sam umoran i da mi je svega dosta a da me onako kao ti utješiš da će sve biti dobro i da će sve proći.
S tobom sam imao sve, a sad kad tebe nemam kao da nemam ništa. A i nemam, jer bila si nešto posebno.
Možda nekad nisam znao ni pokazati to, ali zaista te volim, i zauvijek ću, sad bih sve dao samo da si još uvijek živa i da ja svaki dan brinem o tebi i za tebe.
Znam da ću svaki dan kad uđem u kuću poslije napornog dana osjetiti miris tvog’ parfema, čuti tvoj glas i vidjeti osmijeh, ali tebe neće biti.
Znaj da će moja ljubav prema tebi svakim danom biti sve veća, da ću te zauvijek nositi u svom srcu, i da će mi tvoja slika biti u lijevom džepu jakne, odmah tu, do srca, a ti mi u srcu.
Onda kad sam te upoznao, znao sam da ću imati najbolju pored sebe, ali nisam znao da ćeš me ostaviti samog na svijetu tako brzo, znam, nije do tebe, sudbina je tako htjela.
Da si mi rekla za bolest i da ti je određeno do kad ćeš živjeti, vilo moja, prepuklo bi srce od bola i tuge.
I sad, niko ne zna kako mi je.
Ja sam, tvoja slika i četiri bijela zida.
Srešćemo se voljena, na nekom ljepšem mjestu

 

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 5 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments