Trebalo bih da vam pričam o sebi ali mislim da će to moje priče pričati u moje ime.U zadnje vrijeme i nemam inspiracije, nekad tako nestane inspiracija a onda se vrati kao dugo očekivani gost.Poezija je moj životni sapunika,zajedno koračamo i kroz dobre i loše stvari i tako učimo jedno od drugog.
Noć je, osluškujem šapat zvijezda ispod mjesečine. Vjetar češlja grane drveća a nebo je i noćas bilo ogledalo tvoje duše. Muzika se čuje u pozadini, note plešu i zanose tišinu. Misli su odlutale negdje poput suhog saharskog pijeska u naletu vjetra. Nema te više.Valjda je tako trebalo biti. Kažu ljudi da drugi svijet onom dobrom vječnu sreću pruža. Znaj da čvrsto vjerujem u to.
Život se niže u perle vremena.Često svratim staroj kući, zalijem po koju ružu, one što nisu uvenule nakon tvoje smrti. Zajedno smo ih sadile.Svaki put kada ih vidim sjete me na stare dane ispunjene srećom. Prije ja ti dođem da noćim a ti me s toplinom I osmjehom dočekaš na ulazu u kuću. Nisi nikad imala puno ali si se uvijek trudila da mi priuštiš neke sitnice koje su mene činile sretnom. Sastavni dio te sreće bila je pita krompiruša.Znala si da je najviše volim. Obećala si mi da ćeš me naučiti da je napravim kad još samo malo porastem. Poslije ručka obično ti opereš suđe, nisi htjela da me zamaraš. Nakon što sve završimo sjednemo u toplu sobu I počnemo pričati. Tebi sam jedino vjerovalo pa sam ti tako pričala o belajima, lijepim I Lošim stvarima koje su mi se dešavale. Ti bi milovala moju kosu I pažljivo slušala svaku riječ. Tvoji savjeti su uvijek bili zlata vrijedni. Dobro promišljeni, spretno rečeni. U životu si mnogo propatila ali si uvijek bila zahvalna na svemu. Ja sam ti prva unuka najveća sreća kako si govorila, čuvala si me kao oči u glavi. Noću si mi priče pričala, oči su se polako zatvarale. Utonuh u duboki san. Jutro je, budna sam, Stani! Gdje si? Nigdje te nema. Ti spavaš vječnim snom, tijelo ti zemlja tvrda progutala a duša se po zadnji put oprostila od svega što je imala. Sve stade. Stade vrijeme, stade srce. Mora što dušmani mi je satkaše posta stvarnost. Što duši bješe lijek to meni biva smrt, dok đavo mi mira ne da mojom tugom sladiti se mora. Tijelo teško mi diše, venama teče mi zlo. Sneno žudim za tim tvojim posljednjim osmjehom. Bol je postala ono što je sreća bila. Prije si ti rješavala moje probleme a sada ja ostah sama. Sve je teško svaka kap vode mi je gorka. Znaj da te čuvam u ovom malom srcu sve dok ono bude kucalo. Srest ćemo se jednog dana u zemlji mira i slobode. Dadoh ti jedno obećanje dok si živa bila, zakleh se životom svojim da ću ga ispuniti. Rekla si mi da uvijek trebam biti pametna I dobra srca. Da me danju vodi sunce a noću zvijezde. Rekla si mi da pogled nikad ne smije biti pognut. Obećala sam ti , to ću ostvariti bude li mi Bog život I zdravlja dao.
Život i dalje teče poput rijeke. Nekad se nađe i koji kamen, grana da prepriječi put ali i dalje teče ne osvrće se. Prođe pet godina .
Šta da ti kažem sve je isto, a opet sve različito.Rana je tek manje gorke boli. U staru kuću uspomena doselili su se mnogi podstanari. Uvijek ista priča, budu kratko i odu.Svako od njih ima poseban pogled na svijet što bi rekli “Sto ljudi sto ćudi”. Nismo se nešto pretjerano vezali za njih,ali par njih mi je ostalo u srcu.
Upoznah dvoje mladih. ”Baš sladak par”, pomislih na prvu. Nisu dugo bili u staroj kući.Snašli su se I kupili svoj stan. Ta ljubav ti je tačno čudo ,kad se nađu dvije duše, pa se srca zavole.Ni jedan problem više nije problem. Od tad se nismo čuli.Vrijeme se slijevalo u zaborav. Okruži mahalom jedna priča koja pokuca I na moja vrata.Bješe to priča o ono dvoje mladih. Kazaše mi ljudi kako bi.
Voljeli su se I baš su dugo bili zajedno. Taman što su vječnost jedno drugom obečali, djevojka se razboli i preseli na drugi svijet . Kažu da su se dugo čekali. Prije te proklete sudbine ni jedno ni drugo nisu imali hrabrosti da kažu svoja osječanja. On je nikad nije preboli ali živio je živo u nadi da će se jednog dana opet sresti i provesti vječnost zajedno.Kažu da je nedavno njegova duša krenuo za njenom. Kada sam čula ovu priču ni mom srcu ne bi pravo pomislih “Očigledno nema svaka priča sretan kraj”. Kao spomen na njih posveti im tek mali djelič priče njihove ljubavi .Koja će biti spomen na njih sve dok ima ljudi što znaju šta je ljubav. A dragi čitaoče evo ti prilika ti je čuj prvi.
O djevo mlada što u srcu mome rasplete korijenje svoje. Zar ti znaš šta ljubav čista srcu nosi. Dok pogledom mojim vladaš poput vjetra jeseni, ja utjehu tražim u tvom prisustvu. O cvijete moj što s prvim suncem dolaziš, dođi mi i učini da život i dalje postoji. Jutros mi kazaše da je sreća gledala samo u tvoje prozore, a ja se bojah da ću ostati bez duše dok gledah tvoje rumene obraze i svilenu kosu što prekri ti lice.
Juče bješe sedma godišnjica od tvoga izdahnuća, a jedna ruža i dalje kraj tvoga prozora raste, ozari se nekom posebnom ljepotom na spomen tvoga imena. Godine je promijeniše, sve je više tamnila poput mladosti moje. Kada te se sjetim počnem krasti tuđe misli bar na kratko da što manje boli. Vrijeme poput sjemena sadim u nadi da ćemo nekad, tamo negdje zajedno plodove brati. Daljine snage zadnje niti drže tek toliko da poželim da ti nedostajem.
Zatvorim oči i na kaldrmi vidim cvijeće u sto različitih boja, svako svoju priču priča, zamislim da te nikad nije ni bilo jer to su moje misli, tako hoću. Zaustavim svaki trenutak što tvoj spomen krije. Vrijeme je da te pustim jer i previše si u jednom malom srcu što vene sve više. Budi slobodna ljubavi moja poput leptira što u nepoznato leti, a ja ću sve naše uspomene u jednu seharu da stavim, zaključam i ključ bacim negdje daleko gdje ga niko neće naći. Jer jednog dana naša će srca opet biti jedno, bit će jedna duša u dva tijela. Vrijeme je prolazilo.Sada beremo plodove onog vremena našeg što pažljivo sam kroz život sadio na najljepšem mjestu što raj se zove.Vječnost neka krene jer sada u očima tvojim vidim svoje.
Da li je ta ljubav stvarno vrijedna borbe,ne znam.Valjda još nisam upoznala nekoga za koga je vrijedno toliko se boriti. Polahko sve u svoje vrijeme. Dosta smo pričali o ljubav, ni ljepih stvari ne treba spominjat često, ureknu se. Vrijeme je da vam ispričam drugu priču a to je priča moga djetinstva. Kao što ste u početku mogli da zaključite čitavo svoje djetinstvo provela sam s nanom I to pamtim kao najbolji dio života. Uvijek sam bila maza, željna pažnje koju je nana davala I viška. U društvu sam uvijek htjela biti biti lider naravno ne znajuči šta to znači bila sam mala.
Nikad nisam gledala samo sebe. Bitnije mi je bilo kako je ljudima u mome okruženju. Često kad smo se moji prijatelji I ja igrali različitih igara. Desi se da neko od njih padne. Tada bih dolazila u spas I glumila doktoricu. Za divno čudo to bi mi polazilo od ruke. Bila sam nestašno dijete pa sam znala kako pomoći nekome kad krene zlo. Uvijek me je interesiralo dokle su moje granice I granice drugih ljudi. Zbog toga sam često padali, gurala ruku u utičnicu itd… U suštini shvatili ste šta hoću da kažem. Moja znatiželja pratila me je kroz odrastanje I do dan danas.Do duše sada volim razmisliti prije nego što nešto “glupo” uradim. U društvu poznata kao dobrica, često mi govore “Mani se toga, to će te ubiti” a ja im kažem “Radite kako vam je volja u svom životu, a mene pustite”. Uvijek će dobro nadvladati zlo jer takvi ljudi su zrake sunca koje obasjavaju ovaj svijet. Njima nema kraja, oni su vječni. Podsjeti me to na jedan događaj. Drugarice I ja smo šetale mahalom,bio je lijep I sunčan dan. Sunčane zrake su prolazile kroz drvo stare trešnje koja nam je zapala za oko. Stara trešnja je bila u vlasništvu jedne udovice koja I nije bila baš širokih ruku. Zato je baš njena trešnja bila najslađa a djeci valjda što je zabranjena još draža. Odlučim ja da se napravim pametna I glavna pa iskoristim priliku dok udovice nije bilo kući da se popnem na trešnju. Popeh se I krenuh brati. Skliznu mi noga, padoh s trešnje ravno na leđa.Otvaram oči i osjetim da zraka nema.Mislila sam da mi je to kraj. Ustah ali opet ne mogu disati. Sjedoh I polako dođoh sebi.Osjećaj bola je trajao vječno a da ne spominjem leđa za koja sam mislila da više nikad neće biti ista. Prošlo je I to, osta samo uspomena. Stvarno je lijepo sjetiti se svega što te gradilo onime što si danas.
Dan se s danom sastaje a ja tako stojim i promatram ih s velikom pažnjom i divljenjem. Ko bi rekao da je dovoljno tek samo pogledati u to nebo u kojem je ispisana tvoja čitava sudbina ali ti moraš živjeti dan za danom biti njegov početak i kraj da bi spoznao svrhu toga neba u kojeg gledaš. Sunce je previše dobro obasjalo ovaj trenutak da bi bio istinit. Zora sviće a bojim se da će sumrak doći mnogo prije nego što ću ja sazreti. Svaki trenutak krasi dio tebe, svaki trenutak je sjeme tvoga odrastanja koje sadiš za vijeka svoga zemaljskoga duga. Ostavi spomen svijetu, moje je da ti kažem a tvoje kakvo sjeme ćeš saditi i na kraju kao svršen plod ostaviti. Svako sjećanje je samo list što leti u zaborav. Katkad kad izgubim svrhu odem tamo gdje samo Bog može da mi sudi daleko od ljudi i njihovih prokletih duša uzmem hartiju, staru olovku i počnem pisati otkucaje misli, niz po niz. Stranica po stranici i tako nastane svaka moja priča ispisana emocijom moga bića. Kad ne pišem vlastitu, volim slušati poeziju drugih nadarenih duša, nije li divno kako smo svi tako različiti, a opet isti svako od nas umjetnost gleda drugim očima .U tome je uistinu i ljepota ovoga svijeta. Zadnja pjesma koju sam čitala bila je pjesma Sergeja Jesenjina “Haljina Bela”. Posvećena njegovoj nesuđenoj ljubavi možda je i bolje tako. Da im je sudbina bila bistra završili bi zajedno. Al Bog ne htjede tako. Stih koji mi je zapao za oko jeste onaj što kaže : ”Haljina bela purpurna traka latice kidam dozrelog maka tu poput maka srce mi vene zalud al ona nije za mene”. Mislim da nema duše koja se nije pronašla u stihu ovome .Lijepa pjesma ima posebnu dušu.U istinu poezija i život su jedno te isto ovisno o tome kad čovjek shvati sebe i svoju unutrašnju svrhu koja ga vodi i put osvjetljava poput zvijezda što krase tamno nebo.
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
