Živost tragične zaboravnosti

4 mar
Emina Čamić

Neumorno i sjetno te promatram iz daljine.Zagušljivost dimnih primjesa pretvara tvoj lik u nesnosno postojanje, nepoznatog čovjeka.Krećeš se pokretima koji su samo svojstveno tvoji u mojim misaonim kreiranjima.Često hladnim pogledom pomilujem nekadašnju sponu između dvije duše,a ona sada biva neprimjetna.
Želim ti u naručje poći i trepavicama obaviti tvoje tijelo.Zagrljaj koji je reprezentativno dostojan svega što je postojalo.Jedan uzdah na tvojim grudima bi me ubio i sagorio u pepeljastu masu vazduha.Noći,neprospavane i plačljivog prizvuka,otišle bi put zaborava.Ne čuješ kako te kroz gužvu dozivam,ali nadam se da ćeš makar u snovima sresti treptaj mog glasa.On će te milovati mimo mojih dodira.Ljubav umire na pragu oltara,ali jedina teška rana je nenajavljeni kraj.Čovjek u samoći stvara savršen svijet za sebe,ali ni on bez pređašnjih uspomena ne bi bio potpun i živ. I sivilo mirnog života bez toplinskog milovanja biva građen ljubavnim žrtvama tragedije.Neke scenarije um ponavlja,ali nikada neće biti spreman na realizaciju kroz kosmos burnih osjećaja.Postoje momenti koji su lijepi samo dok traju,živimo za to da ih produžimo.Opet ponovljene,nikada ne preživimo.Ljubav se rađa čista i često u crnilu pjeva moskovskih ptica.Ne dopusti da te privid zavara,a bol nakon svega dođe kao iznenadni dar,često bezvrijedan.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 71 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments