Želim da ti kažem!

”Sjećaš se onog dana kada si zalupio vrata i izašao? Zatvorio si ih ali moja ruka je ponovo stisnula bravu, kao i svaki put. Čekala sam, smatrala sam da je tako ispravno. Mislila sam da samo tvoj zagrljaj može smiriti ovu oluju u meni. Ustvari je bilo drugačije. Ti si je stvorio, ti si je uzburkao. Htjela sam da ti kažem da sam tu noć provela na stepeništu, razmišljala sam o onom udarcu. Možda se ne sjećaš ali ošamario si me. Htjela sam i da ti kažem da me nije bolilo, nemoj da se brineš, nije čak ostao ni ožiljak kao prošli put. Nisam to nikom ispričala, štitila sam te. Pomislila sam da je to novi način ljubavi, uvjerila sam sebe u to. Inače te tu noć ne bih čekala. Znaš, nisi došao. Pitala sam se da li sam stvarno kriva jer sam bila preumorna da ustanem i donesem ti pivo dok ti si gledao utakmicu. Počela sam da krivim sebe. Možda nisi primijetio ali zvala sam te, više puta. Iako nisam znala šta da ti kažem. Bila sam ta kojoj si uporno odbijao pozive. Ne znam šta je tu noć bilo u tvojoj glavi. Zašto si otišao? Možda zbog toga što nisi uspio dovoljno jako da me udariš. Znaš, ponekad ne bude onako kako smo očekivali da će biti. Vjerovatno zbog prevelike količine alkohola u sebi nisi imao dovoljno snage. Znaš, trebaš manje piti i moći ćeš jače da me udariš. Pokušaj, ali poslije moraš isto toliko imati hrabrosti da me pogledaš u oči. Kažu da su oči ogledalo duše. U tvojim nisam vidjela ništa, godinama. Nikad mi nisi ubrao onaj cvijet što si obećavao na početku. Nema veze, ipak postoji jedna uspomena koja će me uvijek posjećati na tebe. Ožiljak od tvoje ruke na mome tijelu. Želim da ti kažem da si kukavica, nikad ga nisi uspio izliječiti. Upravo zbog toga se nikada nisi ni vratio. Čekala sam te. Tu noć, sljedeći dan, sljedeći mjesec, pa čak i godinu. Želim da ti kažem, više te ne čekam.”