Zbogom

25 feb
Alma Brkić

Svakoj ptici dođe vrijeme da odleti iz svoga gnijezda.

Nauči da bude sama,

da leti kroz svoj pravac,

i da pravi svoj dom.

Svaki list padne na tlo

onda kada iza sebe više nema povjetarca,

nema koga da mu usmjeri kompas,

da mu bude putokaz.

Na tom tlu nađe svoje skrovište,

i piše najljepše romane.

Da sam list,

našla bih svoje utočište na jednom kamenitom tlu,

prekrivenim snijegom,

punim vukova oko sebe

i zvukova pucnjeva.

Našla bih svoje utočište tamo gdje je sve i počelo.

Pisala bih novu priču,

isklesala je na stijeni koja zaklanja mjesečeve zrake.

Zapisala bih dva mlada života,

dvije nade,

koje padoše kao dvije nježne pahulje

i nestadoše.

Bez traga i glasa.

Kao da nikada nisu ni postojale,

bez dokaza

i ikakve sumnje da su ledenice koje krase stijenu

tkane od naših suza,

naših hirova.

Zapisala bih kako sam jednom voljela tako jako

da sam zaboravila pojam o vremenu,

i sebe samu.

Kako bih te samo voljela da si mi dopustio da ti se približim.

Da ti pišem pjesme o tvome pogledu

koji je u meni budio sanjara,

novog kapetana.

Da ti spremam doručak,

hladim pivo,

i poljupcima mazim obraze.

Tako žarko sam željela da budem tvoja,

da sam od silne želje izgorjela

i negdje usput i tebe povukla zajedno sa mnom.

Zatvorena među svoja četiri zida,

vjerna druga,

shvatih da nikada nismo bili suđeni,

niti smo trebali biti zajedno.

Prije par mjeseci,

na ovu rečenicu bih razbijala čaše,

lomila sve pred sobom,

i šakama udarala o stol.

Poricala bih sve dok dišem,

sve dok te ima u meni.

Ali nažalost svemu dođe kraj.

Pa tako je i nama, i našoj priči.

Našoj propaloj ljubavi.

Pustih te tako lahko,

tako neočekivano.

Zamisli, suze pustila nisam.

Vjerovatno se čovjek umori od davanja svega nekome ko ni hvala ne
kaže.

Od crtanja duge nekome ko je daltonista.

Umori se čovjek od bježanja,

pustog nadanja.

Bila sam spremna da skidam zvijezde sa neba,

oborim sve planine i preplivam sve okeane.

Bila sam spremna staviti život na kocku,

ruku u vatru.

Sve to zbog čovjeka koji je uvijek odlazio

i besramno se vraćao.

Najgore je bilo to što kada bi se vratio,

nikada ti nisam zatvorila vrata,

rekla ne

i nedozvolila ti da se vratiš.

Mogao si uvijek da igraš svoje igrice,

bacaš šuplju,

i od mene da ideš drugoj.

Mogao si sve,

ali ipak ni to nije urodilo plodom.

Osušio se buket ljubavi,

bačen je u smeće,

i odnešen na deponiju nesuđenih.

Nestali smo sa lica zemlje,

i kada nas neko pita,

pravit ćemo se da smo stranci,

dva slučajna prolaznika

koja su se okrznula ramenom u gužvi.

Pravit ćemo se da se nikada nismo voljeli,

i da smo dva svijeta različita.

Dvije smo kockice mozaika,

od kojih svaka ima svoju priču,

svoj motiv.

Dvije smo laste koje ne lete u isto jato.

Dva smo čovjeka,

ti i ja.

(Visited 1 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments