Zbog uspomene na sjećanja

7 mar
Edin Zilkić

Tokom tmurnih oktobarskih dana otac je često uplovljavao u duboke misli zagledan u brda i ravnice koje se prepliću. Zjenice bi mu bile usmjerene na jednu tačku, ali sam vjerovao da je ispod svijetlih očiju vidio sasvim druge stvari. Kad god bi ga neko pokušao upitati zbog čega posmatra brda i ravnice kad je ionako jesen, odmahivao bi rukama i time nam ostajao dalek i nedodirljiv.

Jednog dana, kiša je pljuštila kao nikada do tada. Vjetar je lelujao ogoljene šume koje su grlile naš sokak sa svih strana. Ušao sam u sobu tiho, ne želeći prekinuti u mislima oca, tako snažno, a tako slabo biće u isto vrijeme.

Nikome ne priznavši koliko me zanimalo šta krije unutar sebe, odlučio sam sam pokušati saznati.

Kad mu priđoh, primjetih kako mu je svjetlost obasjala tamne konture lica. Rekoh mu da želim pričati sa njim. “Želim znati zbog čega te svaka jesen rastuži.”

“Eh, sine moj..” – odgovori on uzdahujući.

“Znaš, u jednu davnu jesen, isto ovako ogoljenu i tužnu, izgubio sam najboljega prijatelja.” – jedva je izgovarao moj srednjovječni otac, ali sam na trenutak osjetio da želi poroditi teške riječi.

“Danas ti nosiš njegovo ime. Bog zna zašto, često me sjetiš na njega. Imao je tik istu građu poput tvoje. Široka ramena, mišićave ruke. A ni narav vam se nije razlikovala. Vazda je bio tih, zavučen u samo svoje okrilje i teško kome je dopuštao da doprije tamo.

Znaš, te davne jeseni ’94 osjetio sam da je pola mene jednostavno nestalo i nikada više nije se vratilo. Osjetio sam tjeskobu u prsima koja me nije prestala gušiti.”

“Zar ti je toliko značio? A šta je sa ostalima?”

-poluglasom sam upitkivao.

“Pa, dobri moj sine, svako od nas nosi svoju priču sa sobom. Poznaješ komšinicu Rabiju koja je izgubila sina u ratu. Svaki dan gleda njegove slike i moli Boga da mu da lijepi džennet.

Bili smo jedno drugarstvo, jedna armija, jedna mladost koja se nikada više vratiti neće.

Tvog imenjaka su ubili na mostu pred mojim očima.

Gledao sam kako mi se posljednji put smiješi, razdragan i veseo što smo ostali zajedno do kraja. Njegov kraj je bio tu, na mostu uz nabujalu rijeku.Ni ja se nisam pomjerio odatle. Ostao sam da stojim tu još dvadeset i dvije godine. Život me je pozdravljao i šamarao, ali sam ostao zaleđen u tom trenutku.

Kasnije smo izgubili trojicu braće..

Oklijevali smo reći njihovoj majci Sadiji.

Tugovali smo sve dok nismo shvatili da je zapravo bilo  bogatstvo poznavati takve junake.

Družiti se s njihovim osmijesima, piti posljednje kapi vode sa njima.Svako od nas je pazio na onog drugog..na sebe najmanje.

Da, bila je to nezamjenjiva generacija heroja koji još uvijek žive i živjet će sve dok ih u sebi nosimo, upamti to.

Sudbina je bila gorka, ali je život donio i ljepše stvari koje su nadokandile takve gubitke.

Donio je sjećanja od kojih čovjek ne umije pobjeći. Donio je hrabrost da sve to prebrodimo baš kao da su oni još uvijek uz nas.

Znam da nas dušama grle.

Takvi se heroji rađaju jednom.”

Poslije toga nastade mukla tišina.

Dugo sam mislio na Edina. Na sve heroje koji su položili svoje živote za domovinu.

Najzad sam shvatio.

Ja volim Korpus.

Volim mladost od koje je bio sačinjen..i osmijehe, i život i smrt.

Jer, sve je to život, sve je to rječnik za nadolazeća vremena.

Milion neugašenih osmijeha i dan danas nam se pruža. Zbog iskrene sreće i zadovoljstva. Zato, volim svog oca koji je prošao kroz tako velike stvari.

Želim da jednoga dana bude ponosan na mene.

Njegov odgovor očitao mi je veliku lekciju.

Niti je radost u onome što vidiš, niti u onome što čuješ. Radost je u onome što osjetiš. Radost je sreća zbog osjećaja radosti.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 79 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments