Zatvoreni krug, bez početka i kraja

6 feb
Sara Kurtović

Otvaram oči…Vjerovatno je već davno prošlo podne. Pogledam u sat na zidu. „Proklet bio. Opet si stao. Ali zato u sred noći kad ne mogu da spavam otkucavaš po mom mozgu.“, ljutito rekoh kao da je u stanu bio neko ko me može čuti. Kao da je tu bio neko kome se mogu požaliti na sve što me muči, pa čak i na obični sat. A ustvari dugo niko nije ušao u moj stan. Nisam imala prijatelja, jer su me sva dosadašnja prijateljstva razočarala, a u isto vrijeme otvorila su mi oči. Davno sam se odselila iz rodnog grada na potpuno drugu stranu svijeta. Ništa me nije zadržavalo tamo. Baš kao što me ništa ne zadržava ovdje. Mahinalno sam pogledala u veliko zidno ogledalo. Opet kao i svaki put kada se svjetlost odbije od površine stakla ugledam siluetu u maloj, bijeloj spavačici, vječito neurednu kosu i nemirne, zelene oči. Prstima prelazim preko sljepočnica… Opet sam zaspala nakon zore…Opet…Opet isti zatvoreni krug bez početka i bez kraja. Izvadila sam posljednju cigaretu iz kutije i zapalila.“Moraš se riješiti ovog poroka. Ubija te.“,rekoh i povukoh dim. Otvorila sam prozor… Sa prozora se moglo vidjeti dosta toga ali mene ništa nije zanimalo. Ljudi su žurno koračali ulicama. Vidjelo se da su dobro raspoloženi. Vjerovatno vrijeme utiče na njih. Lijepo vrijeme i sunce lijepo utiče na sve Samo mene ni ono ne može probuditi i natjerati vani iz ovog stana. Moj stan je ujedno bio i moj atelje. To nije bio ni slikarski atelje, ni modni atelje, to nije bila biblioteka, a ni obični stan. To je bio atelje koji je ujedinio sve umjetnosti. U ogromnom ormaru je bila odjeća koju sam dizajnirala, soba je bila neuredna, parket i zidovi umrljani uljanim bojama, na policama i stolu su bile hiljade knjiga sa raznim naslovima i desetine slikarskih četkica. Od svih knjiga najviše me nervirao nedovršeni roman i knjiga koju se nikada nisam usudila objaviti. Ona vjerovatno nikada neće vidjeti svjetlo dana. Ko bi čitao moje gluposti? U ćošku sobe bio je klavir i nekoliko opušaka cigareta oko njega.“Trebala bih pospremiti ovo smetljište“, pomislih dok sam bacala još jedan opušak. Došlo je vrijeme i da popričam malo sa svojim najboljim prijateljem. Mojim dnevnikom… To je obični ogromni dnevnik sa debelim koricama, ali meni mnogo znači. On je znao sve moje tajne. On mora podnositi sve moje mane, mora podnositi moje dosadne misli i to što gotovo nikada ne zapišem neki zanimljiv događaj ili doživljaj. Samo moje misli, ideje i poroke. Ipak papir podnosi sve. Podnosi da iznova i iznova pišem“dragi dnevniče“…Baš kao sada… „Dragi dnevniče… Opet ti pišem… Ne znam kako da ti opišem osjećaj kada odjednom, bez razloga dobijem inspiraciju da stvorim nešto, da stvorim umjetnost, da iskažem sebe. Nekada,kao što znaš, isplaniram dan, počnem nešto raditi, dobijem entuzijazam, odlučim nastaviti studije, odlučim naći posao, ali odjednom u glavi mi se desi neko razlijevanje boja mašte. Dogodi mi se eksplozija poput velikog praska iz kojeg je nastao svemir. Svemir je i u mojim mislima.On je pun galaksija, zvijezda, neke mračne tvari i nečega što ni sama ne znam šta je.Baš kao što naučnici ne znaju šta sve krije svemir,jer on je za njih i sve nas nedokučiv tako je i moja mašta nedokučiva za mene a i za sve ljude oko mene. Nekada me crna rupa mog svemira mašte vuče u neke dane, vraća mi neke uspomene, budi mi neke neostvarene snove, podsjeca me da me možda neko, negdje voli, ali nema hrabrosti prizati mi sve to, vuče me u izgubljene prilike i propuštene životne šanse. Ali nikako da naučim ni iz tuđih,ni iz vlastitih grešaka. Nekada me mliječni put svemira moje mašte vuče negdje daleko, u nečije misli, snove, nečije srce ili pjesme. Pa dragi dnevniče emocije su čudna galaksija naših umova. Ti si samo obični skup zajedno uvezanih papira i ne možeš da shvatiš kako je teško kontrolisati emocije. Moj dnevniče ti nemaš problem jer ne moraš odlučiti kome dati prednost u utrci razuma(ili ludosti, zavisno od našeg mentalnog stanja) i utrci srca. Ipak ja sam nekako naučila da to kontrolišem. Bilo je teško. Ili možda nije… Ne znam… Samo bih voljela da mi dnevniče možeš odgovoriti kome i kako daju prednost oni što nemaju ni srce ni razum? Dragi dnevniče danas ću se opet žaliti da danas nije lahko biti umjetnik. Možda su to mislili i oni prije mene. Vjerovatno svako vrijeme sa sobom nosi nešto teško, neko iskušenje, ali ujedno i nešto što umjetnicima daje inspiraciju. Ipak su najbolja umjetnička djela nastala u najtežim vremenima. Nas umjetnike malo ko voli. Zašto? Zato što smo mi previše dosadni za obične ljude. Mi nekada znamo provesti cijeli dan gledajući u jedan cvijet, jedan list, jednu travku ili jednu kućicu na kraju sela. Znamo provesti cijelu noć budni i gledati u jednu zvijezdu. To niko osim nas ne može shvatiti. Provedemo čitav dan slušajući jednu pjesmu iznova i iznova sve dok iz nje i njenog pjevača ne iscrpimo i najmanju kap emocije. Ipak mi znamo šta su emocije, pa je to vjerovanto razlog zašto pogledom pratimo isti oblak sve dok ga vjetar ne otjera daleko. Dragi dnevniče mi umjetnici izgledamo jednostavno, ali naša glava je komplesnija od svih mašina i strojeva, kompleksnija je i teža za razumjeti i od kvantne fizike. I sada nakon što sam ti sve ovo ispričala dnevniče šta ti misliš ko su umjetnici? Ko je pravi umjetnik? Umjetnici su oni čija svijetla u sobi gore i onda kada svi drugi spavaju, i onda kada u pola noći nijedno drugo svijetlo nije upaljeno. Mi nemamo vremena da spavamo jer umjetnost traži od nas da je dokučimo. Mi ne biramo ni vrijeme, ni mjesto. Inspiracija se pojavi i ne pita nas da li je dan ili noć, da li si umoran ili možda slomljen od života.“Ars lonja vita brevis“, kaže Hipokrat. Umjetnost je tajna, a život je kratak. Možda je život umjetnika kratak,ali njegova djela nadžive i njega i sve ostale ljude. Ljude koji će samo proći ovom predivnom planetom i koji će samo neprimjetno, stidljivo,šutljivo nestati i niko ih nikada neće spominjati.Baš ti ljudi su, dragi dnevniče, naši najveći i najgori kritičari.Ne postoji ništa treće… Ili si umjetnik…Ili si kritičar… A kritičari su oni koji nisu sposobni da budu umjetnici. Takvim ljudima i nije moguće objasniti šta je umjetnost. To su oni koji sve svoje emocije čuvaju negdje duboko u sebi. Oni kao kolekcionari sakupljaju svoje emocije i ne dopuštaju da ih svijetlo dana dotakne. Oni su marionete. A mi umjetnici ništa ne držimo u sebi. Mi slikamo prstima, prosipamo boje po odjeći i tijelu, umažemo kosu najintenzivnijom bojom, pjevamo, sviramo, plačemo… Sa milion linija, krivih, pravih, preciznih, nespretnih, sa milion kontrasta i boja, sa milion tonova i riječi iz sebe izbacimo ono što osjećamo. Ali, ljudi i njihove proklete predrasude… Stalno govore da nisam ni Leonardo da Vinči, nisam ni Pablo Picasso, nisam Dostojevski, nisam ni Shakespeare, a ni Dante. Pa ljudi i ne želim biti niko od njih. Ja želim imati svoje ime. Želim imati svoje snove. Želim stvoriti ime o kojem će se pričati. Ne želim „proći malena ispod zvijezda“. I niko ne bi trebao…Svi trebamo pokušavati stvoriti ime koje je jedno od onih koje se spominje u školama, moje ime treba da predstavlja uzor mladim umjetnicima koji pokušavaju pronaći sebe u magli vremena koje dolazi, moje ime treba da se spominje u knjigama…Zašto? Dragi dnevniče, treba baš zato što nikada neću dozvoliti da mi neko uništi sliku moga života tako što me drži za ruku dok slikam svoje snove, želje i slikam ono što ja želim,a ne što mi drugi nametnu.“, valjda sam dovoljno dosađivala dnevniku za danas, a sad da se opet vratim u zatvoreni krug, bez početka i kraja.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 41 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa