Zašto nisi meni suđena

29 maj
Elma Slabić

Proljeće je tek počelo plesati, nema još ni trideset izlazaka sunca, još toliko do rađanja ruža, a već ga porede s ljetom.
Mlade zrake sunca, nestašne, sakrile su se u najljepšim očima. Sada nastupaju one već pomalo dozrele, jake, što strasno ljube kožu. Istina, pojavi se još neka, mlada, pa zapleše između nježnih trepavica. Jedna se tako upravo igra sa njenim. Milo je to biće. Zaklanja rukom sunce dok mi govori, praveći pauze i tako davajući još dublji značaj riječima. Malenim dlanom pokušava prekriti sunce što je, fizički, veće od svih nas. Ipak, taj maleni dlan je dovoljno velik da prekrije veliku, goreću zvijezdu, ali svjetlost u tim očima boje smaragda, safira i gorskog kristala i veća je od sunčeve.
Nije mnogo govorila, iako znam da je pričljiva. Nije željela. Pažljivo je vagala svaku riječ i davala mi mrvice uživanja da slušam nju, nesuđenu pjesnikinju. Odavala se na trenutke, kada bi došli do teme koju voli, lice bi joj se ozarilo i počela bi pričati kao malo dijete, radosno, dok ide u prodavnicu igračaka. Mlada žena u kojoj živi vječna djevojčica. Teško, jedva je razumijem. Promiče mi neki dio nje, ne znam koji.
Čudno, nema najdraže godišnje doba, ali ima najdraže emocije istih. Čini mi se i da ne voli vjetar, pa ljutito uzme namještati smeđu kosu koja u zagrljaju sunca presijava se – zlatna. Primjetim končić, baš crveni, sa slovom, ali ne njenog imena. To me podsjeti na razlog zašto vjerovatno nije toliko pričljiva. Gledam u nju, kao da je baš ta koju sam čekao. Gledam je tako samo kada skrene pogled, zaljubljeno, prema ružičnjaku. Ima nešto što me veže za nju. Moram znati šta. Nešto što, želio priznati ili ne, ne da mi mira.
Mila, zašto nisi meni suđena?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 60 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments