Zar smo loši zato što smo mirni i tihi i što nikome ne želimo zlo

16 jul
Asja Spahalić

Ako te put nanese planinskim krajem, prepunog bistrih izvora, siromašnih sela i šaljivih ljudi prepunih priča, dobrodošao u moju zemlju.
Slobodno pokucaj na moja vrata na kojima se već zastarjeli ožiljci vide i sjedi za moju davno ispražnjenu sofru. Bujrum. I oprosti na mojim dronjcima i malenoj kućici jer ja ti samo želim dobro. Saslušaj jednu priču o mom davno zaboravljenom narodu. O Bošnjanima i Bosni. U to vrijeme smo se banovinom zvali. I stanje je bilo bolje. Sjećam se prepunih pijaca i lijepo obučenih ljudi. Tada su ljudi znali ko smo i šta smo. Tada smo čak i svoje pismo imali. Znali smo i za paru i za bogatu trpezu.
Ali, namjerniče, svemu dođe kraj.
Ni danas se ne žalimo, jer sunce nas i dalje grije. Mi smo ti taj jedan narod koji je uvijek nasmijan i u svemu traži dobro. Nismo ti od hajke i galame. Sada je naša zemlja malo i manja i lošija, ali dragi čovječe nikad ne posustaj. Pogledaj naše rijeke, pa zar nisu krasne? Mi poznajemo ljepotu u svemu. I imamo svega.
A sloge najmanje.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 111 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments