Zamračena ulica

25 feb
Senada Šeho

Šetala sam dugo tom zamračenom ulicom,a dobro znamo , ti i ja da je ta ulica bila naša.
Idem sa uspomenama kada sa tobom ne mogu.Evo me baš na onom’ mjestu gdje si mi prišao i pitao za pomoć
Novi si u gradu ne znaš nikog’.
Od toliko njih ti od mene pomoć tražiš.Rekao si da da sa sobom ništa nisi ponio.Situacija je itekako teška.Gledala sam na to sve zbunjeno,kako će mu pomoći jedna srednjoškolka.?Pitala sam ga jel’ozbiljan,da nije neka skrivena kamera?
Njegove suze su mi odgovorile na moja pitanja.Predložila sam mu da sjednemo na klupu i da ispriča o čemu se radi.Ni slutila nisam da ću nekom’ strancu te noći biti rame za plakanje.
Kaže da se prvo predstavi zove se Dino ima 21 godine.Asija imam 18.
“Oh stariji sam znači ,a ja od tebe pomoć tražim ,izvini.”
“Ma ništa ,nije to sramota možeš mi ispričati”.
“Babo i mama često su se svađali .Nemam ni brata ni sestre.Babo je jedne noći otišao nije se više ni vratio.Mama je rekla da ličim na njega i da pokupim svoje stvari da se gubim iz kuće .Ubrzo nakon toga se udala i sreću stvorila sa nekim drugim.
Tražio sam babu danima i noćima ,ali nisam mogao naći. Često sam kucao na vrata naše kuće ali ona ih nije otvarala,spavao pred njima čekao babu da se pojavi ali ništa.Odlučio sam krenuti dalje. Mislio sam sa mosta ali život košta.Nisam htio u nadi da ću sresti babu i da će sve biti kao prije.”
“Pa šta ćeš sada”?
“Ništa hodaću ovom ulicom dos sutra”.
“Eh ne može tako.Ja ne radim nigdje,idem u školu.Završna školska godina ali ti mogu dati novac od ekskurzije, meni se ionako ne ide,bar otiđi negdje prenoći,razmisli šta kako dalje.”
” Ne, ne mogu ti uzeti taj novac,nema šanse ,idi na ekskurziju.”
“Molim te ne odbijaj ,ako želiš možemo se vidjeti sutra u devet na istom ovom mjestu”
“Može, hvala ti puno”
U ulici ,ma klupici čekao je, ona se pojavila sa hrpom novina.
Rekla mu je da on traži odgovarajući posao a ona će smještaj .Gledali su ponude ,kucali na vrata.Dobio je posao u jednoj prodavnici odjeće i našao malu garsonjeru pod kiriju.
“Hvala ti djevojko što si mi pružila ruku kada mi je najviše trebala”.
“Rekla sam ti da je život dragocjen ,ima uspona i padova ,ali sve prolazi ,samo se nemoj predavati , jel’ok Dino?.”
Od prve plate je kupio kolač i pozvao je u njihovu ulicu,smijali su se i prisjećali trenutaka ,odjednom je izvadio sat ;” Nadam se da ti se sviđa mila moja djevojko ,ovaj sat neka otkucava samo sretne trenutke u tvome životu ,ti to zaslužuješ.”
Vrijeme ih zbližilo,svoju ljubav su priznali jedno drugom. Ulica nije više bila tako mračna ,njihova ljubav je osvjetljavala.Slikali su se, grlili ljubili ,suprostavljali životu koji zna da šamar lupi. Čudno srednjoškola ga vratila u život.
Školu je završila i prošle su godine.
Oni idalje su bili par ,samo jednom se nije pojavio, ona ga je čekala, držala telefon u ruci čekala njegov poziv ,ali ništa.Otiśla do garsonjere u kojoj je živio ali dočekali su je neki drugi ljudi koji su tu počeli živjeti.Danima čekala u ulici ,jednom je otišla do butika gdje radi pitala šeficu ; “Jel Dino ovdje radi”.
A ona reče; “Ljubavi traži te neka djevojka “.
Ne mogu da vjerujem .Dino izađe iz kancelarije
“Gospođice jel’ tražite posao?”
Ne mogu vjerovati onaj Dino,moj Dino je tako postao pohlepan .
Zaboravio je pruženu ruku,nisam znala šta da kažem samo sam izašla.More suza sam isplakala do one naše ulice.
Dino zar si se u svijetu materijalizma i ti pronašao ,zar nismo rekli da nam je dovoljna ona garsonjera a kad nas bude više i porodica bude veća tražit ćemo nešto veće sa malo većom baštom da se djeca imaju gdje igrati,zar si sve zaboravio Dino?
Na trenutak zastanem i zapitam koliko se čovjek može promijeniti?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 164 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments