Zaljubljeni

22 maj
Martina Divić

Nije on bio lud. Nije bio kao Jere koji je trčao gol po mjestu. Nije bio ni kao Grgo koji nije izlazio dalje od kućnog praga. Kasnije ni to, virio je samo očima kroz grilje. Bio je samo malo zaostao. Toliko da je nepristojno reći da je glup, ali nismo se ni smjeli ponašati kao da je pametan jer smo svi znali da nije.

Šetao je uvijek naprijed nazad kroz cijelo mjesto. Od jedne do druge vale. Tako nekoliko puta, kao da negdje žuri. A znali smo svi da ne žuri, samo je izašao u šetnju. Tako je i pričao: brzo, kao da će mu misao pobjeći, što brže može. Možda je šetao i pričao prebrzo za svoj lijeni mozak i time si stvarao još veće probleme. Tko zna kako bi bilo da je malo sporije šetao kroz mjesto, da ga je netko naučio da uspori dok priča; možda bi sve bilo drugačije. Možda bi sustigao sam sebe.

Ja sam to ljeto završila peti razred osnovne škole. Prokrvarila sam i sise su mi odjednom narasle. Bila sam visoka, viša skoro od svih oko sebe, noge su mi bile kao dvije uske štake. Trajalo je to samo godinu dana, dok se nisam raširila u bokovima i više noge nisu izgledale mršavo. Mama mi je rekla da sada imam žensku figuru, da sve žene žele imati struk. Često sam plakala što nisam rođena kao muškarac.
Najdraža glumica bila mi je Kiera Knightly, zato što je umjesto pune sise imala samo bradavicu, a njeni bokovi su bili isti kao moji prije širenja. Mama mi je rekla da ona ima dječačku figuru – to sigurno ne želim.

Bokovi su se širili sve više, s vremenom sam dobila i celulit. Pročitala sam da su to nakupine masnog tkiva koje treba razbiti. Udarala sam se zato šakama u guzicu i upirala snažno prstima o meso. Pojavilo se nekoliko velikih modro zelenih modrica, pisalo je u članku da je to normalno: modrica je znak da si uništio vraga. Bila sam zadovoljna rezultatima. Imati modricu sigurno je bolje nego imati celulit.

O Mili nisam znala ništa, osim da je čudan i voli Hajduka. Bio je stariji od mene petnaest ili dvadeset godina. Javljala sam mu se uvijek kad bi ga srela dok je žurio cestom, jer su me tako naučili – da se svakome javljam na cesti.

Bilo je ljeto, sjedile smo na plaži, ispod mjesta gdje se prodaju kukuruzi. Nas nekoliko, same cure. Mile je sjedio u kafiću, iznad stepenica koje su se spuštale na plažu. Uzeo je stolicu i smjestio se do mojih roditelja. Nekad bi tako sjeo do ljudi, nepozvan. Nikad ga nitko nije tjerao.

Mama me pozvala rukom, došla sam do njih.

“Oš nan ispričat kad si ti upoznala Milu?”, upitala me.

“A? Šta ja znan, kad san se rodila”, rekla sam to jer ga znam cijeli život. S ulice.

“Ma ne, kad si ga upoznala zapravo?”, pitala je ponovo.

Nije mi bilo jasno što želi.

“Ne znan mama, kako ću se ja toga sićat.”

“Nemoj sada u šiframa!” viknuo je Mile brzo i sigurno.

“Sve san in reka!”  nastavio je glasno.

Nisam znala koga da gledam. Tata je cijelo vrijeme šutio kao da nešto čeka.

“Šta se događa? Tata?”

I dalje je šutio.

“Ne znan ja ništa”, napokon je progovorio. Ali krivo.

“Mile kaže da ste se sastajali ispod Ankina kafića, svaku večer. Da imate svoj tajni jezik i pričate u šiframa. Anka to više ne može slušat, zabranila van je da tako pričate i rekla je kako želi da pričate normalno.”

Mile me promatrao. Ozbiljno, strpljivo, odlučno. Bili smo previše živi u toj njegovoj sporoj glavi. On je bio razigran i dubok, ali negdje ispod, gdje nitko nema pristup. Sada je želio da to sa svima podijeli, što brže, da nas pokaže takvima kakvi smo bili tamo daleko. Nije više želio skrivati našu ljubav.

“Kaže da si ga zvala u Apartmane, da se tamo viđate.”

Mama je bila pripovjedač. Izgledala je kao da ne vjeruje u ono što govori. To je pokušavala prikazati laganim podsmjehivanjem. Nisam joj povjerovala. Plašila me je. Oboje su me plašili: otac i majka. Puno više nego Mile.

“To nije istina! Mama! Tata! Zašto mi ovo radite?”

“I rekao je, da kada je umra Pero, tvoj prijatelj…”

A Pero je baš prije ljeta poginuo u prometnoj nesreći jer je njegov otac zaspao za volanom samo malo prije nego su došli doma.

“Kada je umro Pero, ti si rekla Mili da si tužna jer si izgubila najboljeg prijatelja. I plakala si… Ali rekla si isto, kako želiš da ti Mile bude više od prijatelja.”

Morala sam pobjeći od njih. Trčala sam najbrže, brže nego je Mile ikada prošetao mjestom. Trčala sam i plakala. Ali nisam znala gdje da trčim jer doma je doma od roditelja, a oni su me izdali.

Ne sjećam se što je kasnije bilo, je li mama trčala za mnom, jesu li vikali da stanem. Ne sjećam se ni je li me mama grlila i rekla da se zezala, da zna kako to nije istina. Ne sjećam se ni je li otac ustao sa šankovske stolice. Sjećam se samo mene i Mile, kako se sastajemo ispod Ankina kafića i pričamo na nekom jeziku koji ne razumijem. Njegov spori mozak ovaj put sve ih je nadmašio; bio je brži od očeve zaštite i majčine brige. Bio je jači, odlučniji, stvarniji.

Negdje u dubini, daleko od šankovskih stolica i mjesta, ja i Mile smo se voljeli. Samo što ja to nisam znala.

Baba mi je rekla da će ga pljunuti. Osjećala sam da mi jedino ona želi iskreno pomoći. Kasnije me je upozorila: “Znadeš, kad kažeš da te neko krivo gleda, to znači da si i ti njega pogledala. Jer kako bi vidila da te neko gleda? Moraš onda i ti njega gledat! Imaj to na pameti!”

Pobrinula sam se da nikoga više ne gledam, barem nikoga tko je muškarac.

Tata mi je rekao da je Mili objasnio kako naša ljubav nije za javnost i da treba ostati tamo gdje je nastala. Uključio se i stric koji je rekao da nas nije želio ranije gnjaviti, ali da je priče o našoj ljubavi čulo već dosta ljudi u kafiću. Valjda bi Mile sjeo za stol i pričao. Onome tko naiđe. Stric ga je tjerao iz kafića, pa bi ovaj samo nastavio šetati po mjestu. Vjerojatno je i mene vodio sa sobom.

Od tada nisam Mili rekla dobar dan. Kada se mimoilazimo na cesti, on hoda jako brzo, i uvijek mi glasno kaže dobar dan, i dok tako u brzini prolazimo jedno pored drugog on okreće glavu u mom smjeru, a ja gledam pravo. Ne zaustavlja se jer zna da to ne smije, pa glava kao da ostaje za njim dok mu noge ne postanu previše daleko od mene. Tada odustane i nastavi gledati ravno naprijed, tamo gdje se uputio.

Otišla sam u veliki grad da naučim velike stvari, mjesto je bilo malo i bez prilika. Nekad bi naišla na ljude koje sam pokušavala voljeti, ali nisam znala kako. U odnosima sam bila usiljena i tvrda, nisam se znala opustiti, bojala sam se onih čije su ruke grabile moje. Promatrala sam žene koje su glavu držale pravo, nekad su nam se pogledi presijecali na cesti, zaboljelo bi me negdje duboko jer su me gledale previše oštro, kao da sam trešnja ili bor i nemam oči. Uvijek sam prva spuštala glavu i micala pogled.
Žena sam se bojala više nego muškaraca.

Jednog svibnja prije ljeta dok su bajami baš cvijetali u bijelo, šetala sam ulicom, iz jedne u drugu valu.

“Dobar dan.”, odgovorila sam mu nakon skoro dvadeset godina i zaustavila se preko puta njega.

Zaustavio se i on, prvi put, i pogledao me.

“Mi se ne volimo Mile. Nikad se nismo voljeli. Ja nisam tvoja djevojka, nikad se nismo nalazili i nikada nećemo. Ne volim te! Mi nemamo ništa jedno s drugim. Žao mi je što je u tvojoj glavi tako ispalo, ali ja i ti nismo nikada ni porazgovarali. Ti si stariji od mene, možeš mi skoro biti otac! Molim te, prestani mi se više javljati! Nemoj mi se više nikada javljati!”

“Dobar dan”, čula sam poznat pozdrav.

Nalazio se preko puta mene, brzim koracima prošao je pored, glava je zaostajala kao prije.

Onda sam shvatila da sam i ja prošla, ništa nisam rekla. Nisam ni otvorila usta. Sve je ostalo začepljeno, negdje duboko u glavi.

“Dobar dan”, rekla sam tiho bijelim bajamima i nastavila naprijed.

Mile i ja – zarobljeni u dvije glave. I nigdje nikoga da nas spasi.

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su
isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.

(Visited 7 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments