XVI

24 apr
Luka Bošković

Sa neba se spustila beskonačno visoka kula
Sa vrha njenog, pogledu nedostižnom, spustili se
Lanci s kukama na kraju, kuke se zabile u tlo
I toranj bijaše učvršćen, nijednom silom uznemiren.

Niko ne pamti dan kad se toranj pojavio,
Ali svi vjeruju da će vječno tu stajati, kao oduvijek
Izbjegavali su mnogi ući u njega, oni što uđoše
Iziđoše nazad u svijet koji se za razliku od tornja, promijenio.

Pričaju se legende, pričaju se i mitovi o tome
Šta se u tornju može pronaći, cvijetovi lotosa
Kazaše mnogi, sve što srce čovjeka traži,
Složiše se svi, u kuli se osjećaš sigurno, kao uvijek.

Ali jednog dana, stoljećima poslije nas, okupljeni
Oblaci, crni oblaci, nosioci gromova i munja
Pronađoše vrh tornja, pokidaše lance i kuke
Te toranj se sruši i tako oslobodi nas, čovječanstvo.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 37 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments