XIV

7 dec
Emina Mustafić

Pišem ti pismo, da znam koliko ovo apsurdno zvuči s obzirom na pregršt tehnologije i brzine u okovima savremenog doba u kojem živimo. Ne shvatajući zapravo koliko moje riječi postaju irelevantne svakom novom prošlom minutom ,ali pišem u ime zajedničke prošlosti, pišem da odam poštovanje minutama koje su svoju egzistenciju potrošile u ime nas ,u ime propalih emocija… Bile su samo roj trenutno izgovorenih riječi koje su ostale visiti tamo gdje si ih u čestice zraka okačio, dok su provodile vječnost čekajući sopstvenu transformaciju u dijela, koja se naravno nikad nije desila. Pišem u ime dodira ,tih prokletih varnica koje su poput noža urezale svoju postojanost u stranice vremena, tako duboko prelijepo i grubo da uopšte moguće pitanje, kako su tebi tako lako poput prašine otišle iz kutije sjećanja ,postaje apsurdno ,uopšte izdvojiti riječi i smijestiti ih u okolni prostor zraka ,tog međućlijskog prostora i pitati…
Novembar, koliko ironije pri samom izgovoru, osjetiš li i ti?
Odgovor znam, negativan je kao i tvoja moguća postojanost , međutim situacija je doživjela izjednačenje ,ili se barem nadam ,znaš to je ona moja stara igra podsvjesti,gdje pravi cilj stavljam na sekundarno mjesto sopstvenog uma ,i vješto ga krijem željom njegovog pravog značenja i mogućeg ishoda.
Voljela bih kada bih ovim riječima mogla skupiti dovoljno snage koja će da zatvori ta ogromna vrata zajedničkog vremena koja si ti naravno, pri odlasku ostavio otvorena, namjerno ili ne namjerno, omogućio si opet pristup mom pogledu na tvoju siluetu i dopustio da je posmatra kako odlazi.
Pustio si ga da analizira svaki detalj i pretvori ih u čestice nade tvog mogućeg povratka, koji se nije desio … vremenom brzina tvog odlaska bila je promijenjena na više , tada nisam uspjevala uhvatiti detalje i melanholija vladala je umom, neopisivo…vrijeđala me!
Sada kada je silueta nestala i otišla na nečija druga vrata ,kako je moguće da je još uvijek vidim ?
Odgovor klasičan za okolinu u kojoj bitavamo, predstavljao je samo još jednu sliku tipične statistike koliko žensko uistinu daje sebe i ne dobije bumerang istoga .
Danas …kada su se konačno zatvorila ,i sjećanja su jedini izvor tvog prisustva u mom životu, par kapljica novembarske kiše dotaknule su moj prvi sloj epitela ,te poput neke vremenske hemikalije spržile su ćelije, i one su opet osjetile vibraciju, onu kada je sve počelo s novembrom.
Pišem ti poslednji put i redam riječi u literarne konstrukcije umjetnosti ,u ime pregršta tih prokletih zajedničkih dana ,pišem ti u ime svojih emocija poslednji put, posljednji put u ime novembra.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 42 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa