Vršnjačko nasilje

17 okt
Fatima Mujezinović

Nasilje je neiscrpna tema o kojoj se, bar se nadam, puno priča. Nažalost, još uvijek nije dovoljno jer smo često svjedoci nasilja ili smo same žrtve. Ponekad na ljudima koje srećemo ne možemo vidjeti kako se osjećaju, da li su žrtve nasilja i ne znamo njihovu životnu priču. Nekad samo ‘nabace’ onaj lažni osmijeh i pretvaraju se da je sve u redu a zapravo ništa nije.

Zašto ja? Jeste li se ikada to zapitali? Nemojte reći da niste jer sam gotovo sigurna da jeste. Na neki način to je najgora stvar koju možemo učiniti, pitati se gdje smo pogriješili pa se to nešto događa baš nama, a gledano s druge strane dobro se pitati zašto ja, jer to je pitanje koje nas muči i trebamo se pomiriti s tom činjenicom makar često ne znamo odgovor. Ponekad je ljepše zamišljati svoju verziju događaja, ali i zaboraviti bol koja slijedi jer ste svjesni da se to što želite nije desilo. Možda se upravo u tome mjeri snaga svakog čovjeka, mogućnost da zaboravi ono što se desilo i ustupi mjesto onome za što misli da se trebalo desiti. Prije par godina u našu ulicu se doselila moja vršnjakinja. Brzo smo se zbližile i bile smo najbolje prijateljice sve do ljeta pred početak srednje škole. To je bio najteži period mog života jer sam izgubila jednu od najbližih osoba, a razlog u tom momentu nisam ni znala. Danas sam odlučila sa vama podijeliti njenu priču jer ona to više ne može uraditi. Bila sam sigurna da je poznajem potpuno, ponekad čak i više nego sebe, ali nisam bila u pravu. Jedinu utjehu je pronalazila u pisanju, ali bi često njene stranice stare sveske bile prepunjene suzama i plava tinta se više ne bi vidjela. Jednom prilikom mi je rekla da piše svoju knjigu ali da ne zna kako će izgledati kraj. Nikada mi nije rekla o čemu piše, niti bilo šta vezano za to. Mjesec dana nakon što je izvršila samoubistvo, njena majka je pronašla malu drvenu kutiju na tavanu. U kutiji su bile neke sitnice, a na samom dnu, naizgled par običnih listova papira. A zapravo, to je bilo samo dio njenog iskustva sa nasiljem…

„Kad si sam vrijeme je bilo najsporija stvar na svijetu. Kazaljke su se micale tako polahko i nježno kao da su samo meni u inat usporile svoj svakidašnji ritam ili sam jednostavno ja bila toliko izgubljena danas da mi je sve trajalo predugo. Sjedila sam zatvorenih očiju, a ispred mene je bilo crnilo sve dok odjednom nisam osjetila nečiji blagi dodir na desnoj podlaktici. Naglo sam otvorila oči zadržavši dah. Sekunda je trajala kao vječnost okupana strahom. Ugledala sam par crnih ugljanih očiju i bucmaste obraze boje tamne čokolade kako mi se smiješe u lice. Bila je to Adisa, prijateljica koju sam stekla još na početku devetog razreda. Laknulo mi je od saznanja da je to ona, a ne oni koje sam očekivala.
Od malih nogu bila sam meta školskih nasilnika. Ne mogu reći sa je iko išta poduzimao vezano uz to, nažalost ja najmanje. Nisam znala kako i bilo me strah. Samo su jednom završili kod pedagogice, ali nažalost ništa se nije poduzelo. Polahko sam gubila nadu u budućnost. Sama se nisam mogla izboriti protiv drugih, bila sam to jednostavno ja, nikad nisam znala uzvratiti udarac.
„A gdje si ti krenula?” začula sam dobro poznati glas iza sebe i stisnula oči. Ubrzala sam korak i produžila u drugi hodnik praveći se da ih ne čujem. Stavila sam slušalice i prepustila muzici dominantno mjesto u svojoj glavi dok su mi početni taktovi melodije ispunjavali uši.
Znala sam da ako izustim nešto samo će mi se smijati kao da sam upravo ispričala neki urnebesni vic. Nije da su me ikad zapravo istukli, više su to bile pogrdne riječi i gurkanje, pokoji udarac, tako da zaradim koju modricu. Ono što me najviše boljelo je psihička bol zbog svega toga što se dešavalo, samo sam željela da sve prestane. Da postoji neki način za zaustaviti vrijeme i pobjeći daleko, a možda čak i nestati, stopiti se s pticama u posljednjem letu. Ptice umiru pjevajući. Fizička bol je bila ona zanemariva, pomalo otupiš i jednostavno navikneš.
„Šta će ti tolike knjige?“
Knjige su mi ispale iz ruku i rasule se po pločicama školskog hodnika što je izazvalo tupi udarac. Bili smo sami na hodniku, ostali su već odavno bili u učionicama pripremajući se za idući čas. Svi su zaklapali oči pred istinom. Ljudi kažu da kada dođe do takvih situacija u kojima je posrijedi maltretiranje i slično glavno je obratiti se odraslima za pomoć. Roditelji, psiholozi, profesori, ali jednostavno je problem u tome što su svi ti isti ljudi štitili samo sebe i svoje interese i vrlo često to nisu smatrali ko nešto ozbiljno. Učenici kao učenici, vidjeli su, ali se većinu vremena nisu obazirali ili bi izbjegavali da i sami ne upadnu u probleme, troje prijatelja kojih sam imala su bili tu. To je bilo u redu, nisam patila od želje za velikim društvom. Ostali su znali da bi i sami postali mete kada bi stali u moju obranu, a nikome nije bilo u interesu da ga se vrijeđa pred cijelom školom.
Stajala sam na hodniku i u tom trenu osjetila sam se tako sama i napuštena. Besciljno sam gledala pred sebe i nisam znala šta bih. Plakanje nije dolazilo u obzir jer bih se osjećala slabo, a željela sam biti jaka, željela sam izgledati neslomivo, nisam smjela dopustiti da me iko vidi takvu. Mrzila sam kad bi me neko sažalijevao,a svako ima svoj život i znala sam da ima i gorih od mene. Od goreg uvijek može gore.
Pokupila sam knjige i vratila ih u svoje naručje, mazeći ih rukom poput djeteta i gledajući jesu li se negdje oštetile. Mrzila sam činjenicu da ništa ne mogu promjeniti u svome životu, kao da su mi ruke vezane.
Pokušala sam se suprotstavili sama na milione puta, ali bila sam previše sitna naspram njih za tako nešto, uvijek sam u glavi imala scenarije neuspjeha i na kraju sam jednostavno odustala. Postalo mi je svejedno ili sam barem sebe uvjerila da je tako, znala sam da me svaki dan kad dođem u školu čeka isto i da treba pretrpjeti par uvreda na svoj račun i bit će sve u redu. Svaki dan prođe pa će tako i ovaj. Sve prođe. Sve.
Par sati poslije sjedila sam na krevetu u svojoj sobi u potkrovlju. Znala sam što se sprema, danas je bio loš dan, pokvarila ga je sitnica, ali svejedno bio je ‘pokvaren’. I odjednom započelo je. Isto kao kad val zapljuskuje obalu, prvo polahko, a onda sve snažnije i jače dok se uzdiže i suprotstavi se svime što mu se nađe na putu. U mojim venama dizala se plima. Plima dovoljno jaka da me natjera da zaboravim kako plivati kad si preplavljen morem emocija. I u trenutku zapljusnula me tuga pomiješana s panikom, tačnije valovi kojima se nije nazirao kraj. Dobila sam potrebu da zaplačem iz sve snage, ali umjesto toga sam stisnula šake u džepovima dok su mi se nokti zabijali u meke dlanove. Zube sam pritisnula toliko da me vilica počela boljeti, ali nisam smjela pustiti jecaju da mi pobjegne iz grla. I ne znam odakle je došla, ni kako, ni zašto, ali moja tuga se pojavila. U zadnjih par mjeseci imala je nesvakidašnji običaj da se pojavi odjednom i doslovno me zaskoči u najneočekivanijem trenutku, a uz nju tu se miješala i ogromna panika isprepletena sa osjećajem samoće i napuštenosti od strane svakog živog bića na zemlji. Bilo me strah. Hvatala me panika, usamljenost, odbačenost i svi slični grozni osjećaji. Moj um se igrao mojim osjećajima kao da su igračka, a ja to nažalost nisam mogla spriječiti. Ubrzo me zaboljela i glava i osjećala sam se tako loše da sam samo htjela ispariti kao atomi prašine u zraku. Željela sam postati mala čestica koja se sudara i odbija od druge. Nisam nikome pričala o tome. I umjesto da uzmem mobitel, javim se nekom od prijatelja i porazgovaramo o tome uzela sam svoju svesku iz kutije koju sam dobila za rođendan. Moj običaj odgurivanja ljudi od sebe nije bio dobar jer znala sam da oni nisu bumerang koji baciš pa će opet doći do tebe ili ljuljačka koju gurneš pa se vrati. Ljudi nisu bili ljuljačke, kad ih jednom gurneš nisu se više vraćali. Imala sam osjećaj da me niko od njih ne razumije, da se ne trudi ili me ne shvata ozbiljno, ali nažalost bilo je ozbiljno i postajalo je sve gore. Više nisam imala snage. Uzela sam olovku i počela raspršivati osjećaje na papir. Da je moja krv bila tinta vjerojatno bi njen tekući šum ispuštao najtužniju melodiju svijeta. Samo želim da ova knjiga ima sretan kraj.“

Naredni dan, gradom se proširila vijest da je mlada djevojka izvršila samoubistvo.

Možda nekada šutite jer ne želite druge opterećivati svojim problemima ali onome kome je stalo do vas neće biti opterećenje slušati vas. Nemojte biti slijepi za tuđe osjećaje, nemojte biti slijepi za svoje osjećaje i pitajte ljude oko vas kako se osjećaju. Nekada će to pitanje značiti nečiji život.

Priča nije zasnovana na istinitiom događaju.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 43 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments