Vrata srca

12 jan
Arnela Kamenjaš

Kliše te se sjetim u besanim noćima i tražim te u ćoškovima svoje mašte kao nekad prije. Otimao si riječi pojavom a kradom gledao u tamne dijelove mog uma iako to nikome nisam dozvoljavala. Tebi, eto, jesam. Tebi – najposebnijem među posebnim.
U grlu mi još uvijek stoji opekotina late macchiata. Okus mu se nije promijenio. Znaš i sam da ja kafu više ne pijem. Znaš i da ono što je posebno tražim iako je tu. Ti nisi. Ne znam sjećaš li se kada si mi, u kafiću uz raskrsnicu do faxa sklanjao kosu dok je vjetar puhao. Rekao si da smeta mom licu, neka ga sunce miluje. Gledao si me s nekim sjajem u očima i pričao o mjestima na kojim ni jedno od nas dvoje nije bilo. Tada si rekao da me vodiš u Rumuniju i u neku pokrajinu u Njemačkoj za koju nikad nisam čula. Divila sam se tvojoj iskrenoj neobičnosti. Promatrala sam te takvog, iskvarenog od života koji nisi dugo živio. Nekada sam skidala krvave zavoje s lijeve strane tvog grudnog koša samo da bi isprala rane koje nikad nisu krvarile. Ti nju nikada nisi zaboravio. Svetiš se sebi bolom jer smatraš da si kriv a nisi. Nisi, vjeruj mi. Ne zaslužuješ tu patnju kojoj uvijek hrliš.
Znaš, nekada univerzum ima druge planove za nas. Prvo kida da nas ojača a onda, neprimjetno, stavi savršen vez koncem tuđeg imena. Sitne rezove učini još sitnijim, ali primjetnim. Neke stvari se ne zaboravljaju. Nešto poput onog momenta kada si me pitao koji mi je najveći strah ili šta u životu najviše želim. Ja sam rekla samo dom. Izrekla sam najveću istinu svih istina koje u meni taje. Složio si se sa mnom. Mašta nam je bila dosta slična. Možda nas je ta prevelika sličnost vezala na neki čudan, neopisiv način ali neosporivo lijep.
Sjećam se kako smo se prepirali dok je tvoja glava bila naslonjena na moje rame. Nismo se mogli dogovoriti gdje će biti mjesto klaviru ili koliki zvučnici će da budu u dnevnom boravku. Nekad mi se čini da bezazlenost naših duša nije imala kraja u to vrijeme. Nije to ni daleka prošlost. Naprotiv, te uspomene su za mene stvarne kao da je bilo jučer. Raznježim se na njihovu sjetu i oči mi zasuze.
Žalim što ti prije nisam otvorila svoju dušu. Razumio si sve moje pojave i na svoj uvrnut način ih objašnjavao. Možda ja nisam bila normalna, možda sam bila i ista kao sve ostale ali ti to nisi dozvoljavao ikome reći. Uz naše razgovore sam se osjećala djetinjasto a odraslo, slomljeno a presretno. Valjda ima tih ljudi uz koje je svaka emocija bitna i prava i nimalo iskvarena potrebom.
Svakako su se nama te potrebe razlikovale u svim smjerovima. Možda su iste i udaljile naše puteve. Da bar sudbina ne kroji naše živote, da bar na kratko pobjegnem od nje. Možda ja danas ne bi bila ja, sa svim tim uspomenama, i možda nikad ne bih upoznala tebe, zauvijek pravog prijatelja.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 45 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments