Volim te rekla je sebi (prvi dio)

13 jan
Lejla Motoruga

Tog proljetnog jutra 2019. godine ptice su cvrkutale punim glasom, kao da žele nešto reći ljudima, ali ih niko ne čuje. Njihov glas postajao je sve jači. Na kraju je ta neobična melodija bila toliko jaka da se Sevgi probudila. Blagi sunčani zraci ulazili su u spavaću sobu i dodirivali joj lice. Imala je osjećaj da ptice pjevaju nekim tužnijim notama nego inače. Zvučalo joj je kao da su zbog nečega uznemirene. Polahko je ustala, vodeći brigu o tome da muža ne probudi. Pogledala je na sat, čije kazaljke nisu pokazivale još ni sedam sati. Bila je subota. Rana jutra vikenda posebno je voljela, jer je tada mogla priuštiti vrijeme za sebe. U njima je uvijek pronalazila odgovore na razna pitanja a i najbolje ideje bi joj u to vrijeme kroz glavu prolazile. Uz jutarnju kahvu prepustila bi se svojim mislima i mašti. Najviše je voljela piti kahvu pomiješanu s mlijekom i kašičicom šećera. To bi joj davalo poseban okus. Inače, napitak bi joj bio previše gorak. Kapljice mlijeka, koje bi polahko dolijevala u pripremljenu šoljicu s crnom tekućinom, asocirale su je na ublažavanje crnih prijeđenih životnih linija. Crno i bijelo. Dobro i zlo. Što je više kapljica mlijeka dolijevala, crnina je postajala svjetlija. Jasno joj je da ta kahva nikad neće postati skroz bijela, ali u tome je njena posebnost. I ne treba. Nije ni život čisto bijele boje. Uvijek ima primjesa raznih boja. Iako često imamo izbor da tamne boje pomiješamo s bijelom, mi ipak trljamo kistom crnu boju. Svjesno.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 34 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments