Vodeni duh

11 mar
Asja Spahalić

Proljetna noć je pružala okrilje noćnim životinjama da nesmetano uživaju u Svarogovom carstvu i šumi u kojoj je počivala Vojinova vodenica.

Uz blagi huk sove na zvjezdanom nebu, drvena vrata vodenice su se otvorila i otkrila mladu djevojku uplakanog lica.

Koračajući prema rijeci koja je bila mirna, ne otkrivajući kretanje njenih stanovnika, skidala je sa sebe laganu odjeću ne prestajući plakati.

Trznuvši se od straha kada je jato šišmiša preletjelo tik iznad njene glave učinivši da njena raspuštena, svijetla kosa poleti oko nje, zagazila je u vodu, ispod glasa, dozivajući Tartora.

Iako su njene tihe riječi bile nerazumljive biljkama i životinjama oko nje, površina vode se rastvorila i propustila nagog, kosmatog starca sa bradom i ribljim repom da se uspravi pred djevojkom u svoj svojoj snazi.

Njegovo lice nije bilo istrošeno i ružno iako su duboke bore pokazivale koliko je star, a crvene oči sa zadivljenim pogledom na mlado, žensko tijelo pred njim bile su ono najmagičnije na njemu pored njegovog veličanstvenog repa.  Prsa su mu bila ukrašena srebrnim privjescima tri velike školjke koje su visjele na srebrnom obruču oko njegovog snažnog vrata. Široka ramena i kao isklesan trup su svojim savršenstvom otkrivali da nikada nije bio čovjek. Ruka u kojoj je držao zlatni trozubac njegove visine je na mišiću nadlaktice imala srebrnu narukvicu koja se presijavala na vodi. Nagnuvši se prema djevojci, duga sijeda kosa mu je pala preko ramena.

„Uvijek sam se nadao da ćeš me pozvati. Naređivao sam svojim vojnicima i služavkama da ti nikada ne stvaraju probleme.“-glas vodenog duha, gospodara vodenog svijeta, je bio dubok i muževan, ali čula ga je samo ona koja ga je pozvala čije su suze kapale u njegovu rijeku.

Pošto se djevojka nije usuđivala da podigne pogled prema njemu, odgurnuo se providnom repnom perajom i prišao joj dovoljno blizu da osjeti njen topli dah na svome mokrom tijelu. Snažnom, slobodnom šakom joj je objumio obraz i palcem obrisao suzu koja se spuštala niz njene trepuše.

„Zar ne mogu zaustaviti tvoje suze? Utopit’ ću onoga koji te rasplakao!“-kada su te riječi napustile njegove primamljive usne, djevojka je odmah podignula pogled i panično uzviknula: „Ne!“

Vodeni duh je mirno pomjerio ruku ka njenoj kosi i zavrtio pramen oko svoga prsta.

„Trebam…trebam spas.“-prodrhtale su njene tanke usne. Pogledao ju je u oči, sa osmijehom na usnama. Nije mu trebalo ništa više. Ono što je tražila, mogao je ispuniti mada je znao da spas koji ona traži neće dobiti.

„Ja…“-prekinuo je njenu molbu, već znajući da neće morati tražiti žrtvu od nje za njen zahtjev.

„Da li ti je neobičan moj rep?“-zadovoljno se osmijehnuo kada je vidio zainteresirano svjetlucanje u djevojčinim plavim očima. Nesigurno je prstima prešla preko tamnih, raznobojnih krljušti.

Iskoristivši taj trenutak, obujmio joj je struk rukom s trozubcem, drugom joj nježno spustivši glavu na svoja prsa, a rijeka se ponovno rastvorila i izdigla poput ogromnih zidova, okruživši ih, a kada se spustila njena površina je nanovo bila mirna ne otkrivajući ni traga od uplakane djevojke i njenog spasioca.

Samo je jedno sovino sivo pero plutalo na vodenoj površini.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 47 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments