Vjetar

19 feb
Rijad Ahmetović

Nekad znam zanemariti i katkad se udaljiti

Od nekih svijetlih bulevarskih drumova.

Nekad đođe đavo po svoje
Pa se izgubim u pokojem stihu

U nekom mraku bez ikakve boje,
U nekom sasvim nevažnom obliku.

Isto kao potok pokraj šetališta za dvoje

Onaj mutni talasni šum zelenih travki pokraj puta

Tada vrijeme zbrblja svoj ritam, kao da on uopšte nije ni bitan

Tada, kao jednosmjerna karta sa saputnikom noćnikom

Baš prijatnim ortakom

Sa voljom da za mene šumi,

U svakoj riječi da me gubi

Kao limbo duše, tijela i vjetra

Uvijek ide naprijed bez ijedne svijetle boje ljeta.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 38 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments