Vječno pitanje

22 apr
Ajla Pizović

Bila je čudna, zaista. Uvijek blizu, ali u isto vrijeme i daleko. Sad kad malo razmislim, uvijek je daleko bila, blizina je bila samo priviđenje; obmana. Nije pričala ni previše ni premalo, rekao bih onoliko koliko je dovoljno, toliko da stvori iluziju otvorenosti. Kažu da ljude oči odaju, ali njene boje kestena su uvijek sjajile i to na način da kad ih gledaš vidiš spas. Bile su oči kojim želiš da priznaš sve: svaki strah, svaku uspomenu i svaki grijeh. Pomislio sam da je ona prava, da mi je onaj gore odredio prije n'o što smo se upoznali, ali sam pogriješio. Itekakopogriješio. Vremenom je sve manje i manje pričala i samoći pribjegavala. Za crvene oči je krivila droge koje znam da nije uzimala. Brzo nakon toga sam je izgubio, zauvijek.Nisam zgriješio, ali kasnim noćima ne mogu da se ne zapitam. Bože, zašto je bila toliko nesretna?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 68 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments