Stara pisma sa markicom iz osamdeset i sedme dolaze k tebi. Škripa prilikom otvaranja sandučića i strujanje vjetra kroz tračnice iza tvoje zgrade.
Čekajući dodir i koju suzu da se pomiješa sa okorjelom tintom, stapaš se sa prošlošću. Stojiš ispred telefonske govornice slušajući iritantni zvuk vraćanja nekoliko oštećenih kovanica.
Čekajući dodir i koju suzu da se pomiješa sa okorjelom tintom, stapaš se sa prošlošću. Stojiš ispred telefonske govornice slušajući iritantni zvuk vraćanja nekoliko oštećenih kovanica.
Došla je i to “prokleto“ doba.
Kaput i još jedna jesen traže dom u pucketanju mojih kostiju. Lažem sve kako sam spreman, kako je ovo moj dio godine i kako se odjednom bude primjese emocija koje su odavno izumrle zahvaljujući šupljim mišićima.
Jesen je podsjetnik koliko su otkucaji kudret-sahata glasni.
Čekaš u ćošku sobe mrtvilo, a ne shvataš koliko još života otkucava u rukavima običnog džempera. Kada nakon tmurnog dana prilegneš na krevet koji nema ožiljaka, osjetit ćeš nepostojano prisustvo emocionalnih reakcija.
Znam da ćeš pružiti ruku do latice na dnu kredenca gdje te čekaju pisma za svaki događaj nakon smrti, a veš mašina će još uvijek tjerati po svome.
Zar nije odveć shvatila da nikoga ne zanima to što joj podloga nije ravna?
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
(Visited 170 times, 1 visits today)
