Vatrena lisica

9 jun
Jasmila Talić-Kujundžić

Trčala je kroz travu šuškajući
Širokom riđim repom mašući
U narandžastu zemlju se utapajući
Vjerovala je da će stići kući
U jazbinu gdje će naći svoje lice
Ali prevarilo se srce te lisice
Ganjali su je lovci sa puškama
Na tren se činilo da se stvarnost oko nje slama
I puca ostavljajući za sobom krhotine
U svakoj od njih se ogledala i našla istine:
Nije to pucala stvarnost
već su pljuštali meci sa svih strana zarivajući se u kost
Bolnim saznanjem da im je sama lisica dala municiju
Puneći im puške metak po metak
Da izigravaju policiju
Koja hapsi srce divljine
Ranjena lisica dahćući ne odustaje od svoje istine:
“Pucanj boli. Rana boli.
Ali ja sam neukrotiva
Nisam bila i nikad neću biti siva
Moja boja je vatrena lava užarena
Prži vam oči kao zastrašujuća žena
Koju želite ušutkati,
Natjerati je da pati
Je li vam to lakše pucati
Nego sebi suočenje sa sobom dati?”
Gledaju lovci životinju ranjenu
Dok joj sa šapa curi krv, pretvara se u ženu
Rasute vatrene kose
U zemlju i travu utisnute joj noge bose
U lovce posljednji pogled upire
Jecaju: “Da li to ona umire?”
Ne umirem, samo oči sklapam
Ne umirem, samo sanjam
Svijet u kojem meci neće boljeti
Već će biti čista ljubav.
Da, svi će znati VOLJETI.

dunjalučar

(Visited 4 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments