Utjeha za nebo

23 maj
Asja Spahalić

Ljetno nebo je svojom svijetloplavom nijansom bojalo zelenkastu površinu rijeke iznad koje se prostrlo. Sunce na nebeskom obzoru je peklo moje oči pa sam se povukla u hlad drveća na obali rijeke. Pufnasti oblaci su se protezali nebom, ne stajući u svom mirnom ljetnom ritmu da plutaju po plavetnilu. Da li se ikada umore?
Da li se nebo ikada umori?
Kada su zvijezde polagano počele iskakati među oblacima, Sunce se počelo spuštati na spavanje. Nebo, poprskano rozim i narandžastim sjajem, je brzo odijenulo ogrtač od svjetlucavih zvijezda i srebrnog polumjeseca.
Uz slatki okus lubenice, promatrala sam tu predstavu koju vječno nebo priređuje svaku nadolazeću noć. Dok je topli, noćni povjetarac milovao zemlju nebo je postojano čekalo jutarnje Sunce da se probudi. Njegovo buđenje bijaše obojano bojama njegovog izlaska koje su u magli jutra bile zasjenjene mojim sjećanjem na njegov zalazak. Zašto su zalasci šareniji od jutarnjih izlazaka?
Kiša je pljuštala iz sivih, tmurnih oblaka po crnim kišobranima koje su držali uplakani ljudi obučeni u crno okupljeni oko iskopanog groba. Zar je i nebo tugovalo? Zar je suosjećalo sa ožalošćenim ljudima?, pitala sam se odmičući dalje od groblja i sahrane tapčući po barama od nebeskih suza.
Već sljedeći dan nebo je pustilo svoje vesele, ljetne boje zaslijepljujući prolaznike i tjerajući ih da mašu lepezama zbog toplote koje je slalo na Zemlju. Žuto polje suncokreta se uklapalo uz ljetnu, vruću harmoniju pruženu s neba. Svaki, jedan uz drugi, cvijet suncokreta se okrenuo ka Suncu, ka nebu. Ka bistroj sunčevoj svjetlosti. Ka toploti.
Ljudi bi svašta mogli naučiti od suncokreta.
Kako se avgust približava kraju, nebo sve češće potiskuje Sunce nagovještavajući jesen i obaveze koje ona donosi. Ipak, s nekom svojom dobrotom, ne uskraćuje priliku da još koji put uživamo u sunčanju i lijepom vremenu.
Koliko dugo nebo pazi na ovaj neprekidni tok života? Koliko je ljeta donijelo generacijama prije mene? Koliko će ljeta donijeti generacijama poslije moje?
Nebo je uvijek tu. Pokrivalo je i gledalo mnoge događaje i katastrofe i tuge koje su poharale ljude bez da se upliće, bez da ustukne. Nikada se nije ustručavalo, nikada nije razočaralo. Samo je postojalo.
Koliko se daleko od ovog Zemaljskog obzora prostire njegovo veličanstvo? Da li je svijetloplava ljetna nijansa neba ista i sa neke druge planete?
Kuda se prelijevaju njegovi raznoliki oblaci? Da li bi nas doveli, sa druge strane duge, ćupu punom zlata ili bi izblijedjeli i nestali prije negoli bismo ih uspjeli slijediti?
Spustivši pogled sa neba prema ljudima koji su uživali u ljetnoj toploti hladeći se u rijeci, uhvatila sam detalj da niko nema vremena da baci pogled ka vasioni, ka nebu koje ih prekriva od dana njihovog rođenja do njihovog vraćanja zemlji. Niko nema vremena, u svojoj žurbi, da obrati pažnju na nikada odmoreno nebo koje ih prati.
Zar nije usamljeno?
Zar nije tužno?
Niko se ni ne osvrne na prostranstvo koje je uvijek tu uz nas. Za nas.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 37 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments