Uspomena

12 dec
Belkıs Öznur Köylü

Uspomenama

Tijelo joj je hladno. Vjerovatno je sinoć umrla. Mada ga njena smrt nije iznenadila. Ravnodušna praznina mu je obuzela um. Nije htio ni da je pokrije. Iako je bila umorna i isrcpljena od bolesti uspjela je napisati pismo uspravno namješteno na stolu, pored male saksije crvenih gerbera. Ustade sa drvene stolice, uze pismo i poče čitati:

„Dragi moj,

Ne bih bila upravu kada bih rekla da nam je razgovor ostao na pola. Nismo se uspjeli ispričati nikako. Nadam se da će nam nehatno potrošeno vrijeme biti vraćeno kada se sastanemo u raju. Neću da dužim, želim da te nešto zamolim. U dnevnom boravku, iz bijele latice do prozora uzmi ogledalo koje sam ti ostavila. Otiđi do čaršije i izaberi nam jedan otmjen okvir. Hvala ti za sve.

Vidimo se.“

Nakon što je završio s pismom krenuo je ka čaršiji. Trebao je otići do kraja čaršije kako bi došao do Abdullahove radnje. Tu se može naći svega; i zanimljivo i čudno i sjetno.

Sparina je lijepila odjeću. Mrzio je gužve, pogotovo ljeti. Nakon što se radi reda pozdravio sa nekoliko osoba ušao je u Abdullahovu radnju. Stao tačno na sredinu i počeo razgledati. Pogled mu se zaustavi na jednim okvirom od drveta. Uze ga i pomirisa. Na gornjem i donjem dijelu su bile neuredno izrezbarene crte dok su na desnoj i lijevoj strani bili kvadratići. Drugi udisaj ga je podsjetio na napad svoga brata. To se desilo prije pet godina, ali su mu oči zasuzile kao da je nešto friško dogođeno. U ušima su mu odzvanjali vrisci i uzdasi. Snažno je zagrlio ogledalo rukama koje nisu mogle da iščupaju to tutnjanje. Duboko je udahnuo i vratio okvir na svoje mjesto. Zašto da se gleda u ogledalo čiji okvir vrišti izmorena sjećanja?

Pogled mu se zaustavi na jednim drugim, napravljenim od kartona, a ukrašenim narandžastim sitnim cvjetićima. Karton se činio poprilično kvalitetnim. Krenuo je pomirisati pitajući se gdje će ga odvesti. Osjećao je kao da je neko na taj okvir ispraznio šampon od narandži njene drage. Htio je zaustaviti uspomene koje su mu prolazile ispred očiju poput filma. Nije htio da se sjeća prošlosti u pola bijela dana. To su mjesta koja posjećuje noću. Ne bi im sada imao šta reći. Ne bi ih znao dočekati, a niti ispratiti. Razloga za šutnju nije imao. Šetkao se poznatim ulicama svijeta na koje se davno navikao. Smjestio je ogledalo u okvir i pogledao se u oči punih kajanja. Nije imao šta da kaže bijesnim šutnjama. U očima je prepoznao svoju dragu i osjetio njenu kosu na svome ramenu jer smrt razdvaja tijela, a čovjek je živ dok ga se neko sjeća.

Prevela: Belkıs Öznur Köylü

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo
autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 2 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments