U suton večernji

18 aug
Emina Nuhić

U suton večernji
Na peronu
Čekajući vezu za Travnik
U rukama uputnica za doktora
Hartija ispisana latinskim pismima gasila mi nadu u život
Gledam u pod
Svake sekunde izmjenu se cipele
Pogledah u ljude
Kao da mi ta nepoznata lica nešto govore
očima punog sjaja kazuju da će proći
Zar mi na faci piše “obolio”
Zar se tako vidi gašenje jednog duha
U očima nema nade
Kao da je svaki trenutak zadnji
Polako počinješ živjeti sa tom činjenicom
Osjetiš da toneš
Al ne vidiš uže da se spasiš
…Mrak,mrkli..
Vozovi dolaze,odlaze
Ljudi odlaze,dolaze..
Ostavljaju dio sebe i odlaze na neke druge životne staze.
“Bit’ će bolje” kažu
Grle majku,a suze kvase nježno lice
Ljube sestru,spuštaju nježni poljubac na čelo,
Opraštajući..
Mladić,tek što je napunuio osamnaest ljeta,
Sa suzama u očima vadi papirić iz džepa
“Ponesi Aiši,kaži da me čeka”.
U gomili lica traži Aišino
Nema je…
“Doći ću ja
Samo dok se izglavim ”
Uđe u voz,
Svaki korak teži od prethodnog
Kao da se više vraćati neće.
Pogledom pređe preko perona
I drhtavim glasom izgovori:
“Zbogom Aiša”
Aiša,uplakanih očiju
Voz isprati pogledom.
Nije otišao samo njen voljeni
Otišla je i njena duša sa njim.
Željeznička pruga je opet osjetila slomljeno srce…
Opet je svjedočila jednoj (ne)dovršenoj ljubavi…
Kao da se svijet ušuti
Samo čujem Aišine riječi
“Ponoć je,ostala sam opet sama”…

 

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 18 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments