U noći nakon Noći vještica

31 okt
Asja Spahalić

Te noći zrak je bio zagušljiv i težak. Nebo je izgledalo poput crnog oblaka dima. Mjesecu ni traga. Činilo se kao da će svake sekunde stići neka loša vijest. To mi se nije sviđalo. sam napolje da unesem svoju bundevu. Zlokobno mi se smiješila. Odnekle se čula sova. Naježila sam se. I tada sam ih ugledala. Sjedila je na cesti nasuprot moje kuće. Male žute oči prodirale su mi u dušu. Ne vjerujem u svakakve priče, ali od te crne mačke proždirala me je jeza. Vratila sam se nazad u kuću.
Oštri jauk me je trgao iz sna. Pohitala sam napolje da vidim što se događa, ali vani nije bilo nikoga. Možda mi se učinilo, pomislila sam. Nije lahko biti sam u ovakvo vrijeme. Vratila sam se nazad u krevet. Zatvorivši oči začula sam grebanje na prozoru. Brzo sam upalila svjetlo. Činilo mi se kao da nisam sama u sobi. Čim mi je ta misao prošla glavom, svjetla su se ugasila. Panično sam udarala šalter gore-dolje. I kao da mi se neko približavao. Korak po korak, sve bliže i bliže. Strah je u meni rastao sve dok više nisam mogla disati. Vrisnula sam! Svjetla su se iznenada upalila i olakšanje je preplavilo moje tijelo. Polako sam se vratila u krevet. Umor me je svladao.
Probudio me zvuk mjaukanja. Otvorivši oči shvatila sam da je već odavno svanulo. Mjaukanje se nastavilo. Onako raščupana krenula sam napolje slijedivši mjaukanje. Crna mačka mi je sjedila ispred vrata. Bila je mirna kao voda. Čučnula sam da je pogladim po glavi, ali izmakla se. Primjetila sam na njoj nešto čudno. Između očiju joj se nalazio mali polumjesec. Kada sam drugi put pružila dlan da je pomilujem ogrebala me je. Ciknula sam od boli i zalupila vrata za sobom. Otišla sam u toalet da saperem ruku. Dok sam je prala ugledala sam nešto čudno na dlanu. Tu je bio maleni svijetleći polumjesec. Svijetlio je žutom bojom. Koliko god sam se trudila isprati ga nije spadao. Odjednom mi je u glavi počelo tutnjati. Uhvatila sam se za glavu. Od boli pala sam na koljena. U nosnicama sam osjećala dim. Otvorila sam oči i ugledala kako mi stopala proždire vatra. Pokušala sam vrisnuti, ali ubrzo me je cijelu progutao plamen.
Zadnje čega se sjećam bilo je lebdenje negdje u sivoći. Ne, nije to bila svjetlost, ni tama, bila je to sredina. Baš kao te noći zrak je ovdje zagušljiv i težak i svaki čas očekujem tu lošu vijest. Polumjesec na mom dlanu i dalje sjaji, a ja lutam. I čekam. Čekam sljedeću Noć vještica da dođem.
Možda vam ponekad pređem preko puta. Ne ljutite se, ja samo lutam. Čekam da zapalim plamen. U kojem ćemo svi izgorjeti, a vrisak se neće čuti…

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 29 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments