De mi reci, što ode onako ostavljajući pečat svog već izblijedjelog života kao vječni trag i opomenu nama?
Što ne dade neki znak, samo da znamo da te više neće biti? A moglo je.
Izvuče se duša tvoja između rebara i ode, ne okrećući se ka nama. Ode i ne reče ništa.
…
Možda nije smjela.
Daj nam recept pa da napravimo takav život. Da se lagano izvučemo ispod rebara i pobjegnemo u ćošak blijedila svoje duše. Duše kojoj fali jedan dio. Dio duše tvoje.
Ostavi tvoja duša trag na pragu ulaza u život i izlaza iz nečijeg sjećanja.
Ostavi tvoja duša zatvorene oči na zemlji kako bi s neba mogla vječno gledati na nas.
Ostavi tvoja duša i jedno srce slomljeno, u ponor bačeno, zemljom prekriveno.
Prešutjela je ta tvoja duša sebe nama, vjerujući da od njenih riječi nema lijeka.
Ima. Samo to nije znala. I ne zna.
Ne zna da bi sad, evo baš sad, sve dali samo da je vidimo. Da ponovo toplinu te duše osjetimo, makar ništa ne izustila.
Da slučajno ta krhka duša malo boje u naše životno sivilo prospe.
I još jedan trag ostavi. Neka ga.
Barem trag, kad nje već nema.
Trag
17
jan
(Visited 50 times, 1 visits today)
