Trag u beskraju

21 mar
Najda Bučan

Beskrajno plavetnilo rasulo se po horizontu. Milion živih boja pomiješanih na nevidljivoj paleti davno zaboravljenog vremena i prostora, prosulo se po platnu i ostavilo neizbrisiv trag. Taj trag je vječan, on nikada ne nestaje i uvijek podsjeća na ono lijepo, mirno i istinsko u životu. Nebo je iskra beskraja koja obasjava mračne ljudske puteve.

Koliko puta čovjek pomisli na to kako je jadan i ništavan u odnosu na cijeli svijet? Da njegovo postojanje samo remeti tok života i on ne zaslužuje da uživa u istom? Koliko puta čovjek osjeti neopisivu glad za srećom i uzbuđenjem? Odgovor se ne pronalazi lako. Ništa u životu nije jednostavno, niti onako kako se čini. Ponekad je teško podići pogled prema nebesima i nasmijati se ljepoti. Nasmijati se iskreno i toplo i uživati u vremenu koje je stalo onog momenta kada se u čovjekovim očima oslikala magija.

Bio je to još jedan vedri dan proljeća. U vazduhu se osjećao onaj isti miris bujanja prirode koja budi sve životne radosti. Note su plesale po povjetarcu i donosile spokoj svakoj duši koja bi ih radosno primila u zagrljaj. Lavež razdraganih pasa, osvježavajući miris cvijeta lipe i mokri pločnik, a na njemu nasmijana djevojčica veselih, plavih očiju. Kovrdžava kosa boje kestena nestašno je padala na njeno lijepo, blijedo lice i tršava ramena. Iz nevješto ušivenih džepova pohabane, crne jaknice virile su svakojake đakonije koje je djevojčica sa ljubavlju gledala već po ko zna koji put. Klikeri, loptice, papirići i mali buketi mirisnih ljubičica mamili su joj osmijeh. Oko njenih žilavih nogu igrali su se nestašni mačići koje je ona sa osmijehom u beskrajnom svemiru očiju posmatrala. Ta igra je bila nestvarna. Zarobljena u vremenu između stvarnosti i mašte, idilična slika je inspirisala i nadahnjivala. Bilo je nečeg tužnog i čudnog u sudbini koja je spojila malu družinu, nečeg tajnog u sjenkama koje su se poigravale na suncu i mijenjale svoj oblik prilagođavajući se zvijezdi. Postojala je trunka nepravde i tuge u tome što mačići nijesu sa svojom majkom i što lijepa djevojčica sjedi sama na hladnom kamenu i drvenim štapićem crta po prašini na putu.

– Šta to crtaš? – upitah je tiho prilazeći razdraganim mačićima. Igra je tada zastala i u njihovim očima rastao je strah koji su pokušavali pobijediti pribijajući se uz začuđenu djevojčicu. Ona je polako podigla glavu ukrašenu vijencem tek ubranog cvijeća. Njeni mali prsti okupani prašinom umjetničkog djela koje se rađalo u trzajima drvenog štapića, sada su nježno prolazili kroz mekano krzno uplašenih drugara. Pogledavši u cvijet maslačka koji sam joj pružila, djevojčica začuđeno odmahnu glavom:

– Ja skupljam samo ljubičice. Evo pogledaj – i tada je pažljivo pokupila usnule cvjetiće sa ivičnjaka. – Tako su lijepe i male. Neko mora brinuti o njima.

– Zar maslačak ne zaslužuje ljubav? – upitah je smiješeći se glavicama nedužnih bića koje su se poigravale sa mojom rukom.

– Zaslužuje. Svi zaslužuju ljubav. Ja sam odlučila da volim ljubičice, a maslačke ostavljam nekom drugom –  odlučno će ona.

– A zašto ne možeš da voliš i jedne i druge u isto vrijeme?

– Pa zar ljubav može da se dijeli? – radoznalo upita. Njen pogled odavao je tračak nade i želje da sve bude onako kako je zamislila. Pomjerivši kovrdžu kose koja joj je padala preko očiju, ona upitno pogleda u mene očekujući odgovor.

– Ljubav je ljubav. Nju ne možeš da dijeliš ili rasporediš. Samo treba da shvatiš da li nekoga ili nešto voliš ili ne voliš – zbunjeno odgovorih plašeći se da ne začudim tajanstvenu djevojčicu. Bila je zadovoljna odgovorom, iako se crv sumnje ušunjao u njenu lijepu, malu glavu. Dugo je gledala u daljinu, u drveće, u klupe i ljude što su sa čudom posmatrali nas. Razmišljala je o mojim riječima i o svojim ljubičicama koje je nježno držala u blago stegnutim dlanovima. Ponekad bi posmatrala beživotno tijelo maslačka i usnule mačke koje su napravile predah nakon iscrpljujuće igre. Onda bi opet pogledala u ljubičice, pa u maslačak.

– A šta ako postoji još neko ko voli ljubičice kao ti? Evo, ja ih volim. Da li to znači da dajem svoju ljubav uzalud? – iznenada je upitah. Trznuvši se kao iz sna, djevojčica pogleda u mene svojim krupnim, veselim očima. – Ne. Lijepo je kada si voljen, bez obzira na to koliko te ljudi voli – reče kao da je tu misao unaprijed pripremila za razgovor poput ovog. – Ako njih voli još neko osim mene, onda su one prave srećnice – tužno uzdahnuvši uze maslačak i smjesti ga među svoje mirisne cvjetiće.

Njen odgovor me je začudio i rastužio. Bilo je nečeg gorkog i bolnog u njemu, nečega što se krije duboko u tamnim ponorima uma i katkad ispliva na površinu. Onog momenta kada izroni iz hladnih voda i pokaže se u punoj veličini, ono začara sve oko sebe i tada nastane tajac. Zavlada upravo onakva tišina kakva je lebdjela u vazduhu iznad naših glava. Ona je bila nepodnošljiva i stalno je podsjećala na patnju, na izgovorene riječi i počinjena djela koja ostavljaju dubok trag u srcu. Tada je čovjek suočen sa demonima svoje prošlosti i on pokušava pronaći sigurnu luku mira. Tražeći sreću u malim stvarima, ova djevojčica je hrabro i odvažno nosila teret na svojim krhkim leđima. Njoj je bila potrebna topla i dobronamjerna riječ, upravo ona koja topi led u najhladnijim dušama. Mjesto nje, ja sam pronašla nešto mnogo ljepše.

– Da li voliš šećernu vunu? – iznenada je upitah. Njena mala ruka zaustavila se na šapi sivog mačeta koje je nježno milovala. Polako podignuvši pogled prema meni, kao krv crvene usne izvile su se u jedva primjetan, iskren osmijeh. Sa namrštenog lica nestalo je sivilo, a vesele kovrdže opet su nestašno padale na rumene obraze. Polako je ustala sa hladnog pločnika, otresla stare farmerke blijede zbog prašine i pažljivo posložila sve svoje uspomene u unutrašnjost dubokih džepova. Čvrsto držeći buket ljubičica koje su okružile usamljeni maslačak, djevojčica odlučno krenu prema meni i tihim, ali uzbuđenim glasom izusti:

– Obožavam šećernu vunu – i nakon kraće pauze, veselo se osmjehujući reče – Pa, idemo li?

Tada mi je pružila ruku. Zajedno, protiv mraka cijelog svijeta, krenule smo smiješeći se voljenom životu koji čeka na nas.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 21 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments