U tišini, ko na bdijenju
trepere uspomene nad nama.
Veliki se, kažu, medvjed
večeras oholo smije.
Stigla su me, priznajem nerado
sjećanja i sumnje.
Objasniti se više ne mogu
ni utopiti strahovi i zebnje.
Širim večeras zato ruke.
Neka mi sude svjetla
uličnih svjetiljki
s kojima dijelim ovu noć.
Neka kaznu odredi zima.
I neka pravdu donesu
hladni i daleki
koraci tvoga sna.
Onda će, usnio sam, biti mir.
I planeta će se bezbolno okretati
u ritmu jedne samoće
i davnih obećanja.
Zavijaju u meni priznanja.
Klonule su riječi na jeziku.
Prstima se, čini se,
ove noći može dohvatiti sram.
Niz ulicu blijedu eno ide
još jedan poraz.
Veliki se, kažu, medvjed
večeras oholo smije.
-Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.
