Tišina

21 jul
Amer Zukić

Otkako sam izvadio ličnu, bio sam i ostao okružen idiotima! Dosadnim ljudima sa lažnim osmijehom iza kojeg su vješto skrivali “svoje zlo” namijenjeno onima oko njih, dok su svoje “noževe” mudro držali u riječima koji su izlazili iz njihovih poganih usta. Sa njima bi ubadali sve one koje su nazivali “jaranima” i sa kojima bi već sutra pili pivo. Baš, kao što su pili sa mnom i pričali meni o njima. Siguran sam da tako pričaju i o meni. Svi oko mene su bili kao knjige iz propalih gradskih biblioteka iz kojih se ništa pametno ne može pročitati. Opet sam ih gledao u oči i slušao. Znao sam da lažu svako slovo, zarez i riječ, ali bili su moja nada da ću moći s njima ubiti dosadu u tom trenutku. Na kraju sam osjećao veću dosadu poslije njihovih priča, nego prije nego što sam sjeo za stol sa tim kurvinim sinovima.

Većinom su se javljali se po potrebi. “Jesi tu?” – je pitanje koje ti u praznini između slova “i” i “t” govori “Treba mi nešto!” Ako si dobar, reći ćeš “Jesam” i budi spreman da te pokriju sa svojim problemima i govnima, iako si u istim do guše. Ako kojim slučajem ignorišeš tih šest slova, imat ćeš više vremena za sebe i svoje probleme. Tako jednostavno, a u istu ruku komplikovano u pizdu materinu! Bio sam i ostao i najvjerovatnije ću ostati do kraja svog života od onih budala koji odgovara sa “Jesam.” Takav sam. Ne mogu protiv sebe. Uvijek sam bio tu za njih, za sve moje drugove i poznanike u teškim momentima, dok ih je većina prije mene ignorirala. Ta većina valjda imala svojih problema. To su momenti kad ti se zgadi život i ljudi oko tebe koji ga čine. To su momenti kad poželiš da ubijaš ili da budeš ubijen.  To su momenti kad osjetiš da ludiš i mrziš sve, a najviše sebe zbog toga kakav si kao čovjek. Tada počinješ bolesno shvatati svijet oko sebe. Tada počinješ tražiti razloge zašto je Staljin ubio dvadeset i tri miliona ljudi, zašto je Hitler ubio sedamnaest miliona ljudi, a Mao Ce Tung sedamdeset i pet miliona ljudi. Na kraju, kao šlag na tortu se zapitaš zašto postoji zakon “Pravo na život!”, kad većina tom “životu” šteti. Propast živa!

Kada sam išao u kafanu, uvijek sam volio sjediti i piti sam za šankom. Rijetko kad sam poželio nekog blizu sebe. Gledao sam u onu svoju čašu točenog piva kao jedinog prijatelja koji mi je bio potreban da bude uz mene taj dan, tu noć. Znao sam da me čaša jedino može saslušati i shvatiti moje muke kroz koje prolazim i ponuditi mi neko riješenje. Na kraju mi je ponudila samo zaborav na neka sranja, ali i to je nešto. Volio sam pričati sa konobarima. Konobari su uvijek za mene bili jedini psihijatri na svijetu koje priznajem! Da je diploma parče papira, oni su živi dokaz. Koliko budala oni sretnu dnevno i pričaju sa njima, diplomirani psihijatri ni za godinu dana takve budale ne vide.

Kad bolje razmislim, ako si dobar čovjek, samo u jednom slučaju trebaš ispast govno od čovjeka. Kad si u kafani i bliži se vrijeme fajronta, desi se da ostaneš bez para za taksi, a ostalo ti je za još jednu “rundu”, za dva pića. Na kraju večeri možeš pozvati nekog svog druga ili poznanika koji ima automobil da dođe na “jedno piće” ako je u blizini i ako dođe, iskoristiš ga da te poslije pića, besplatno odveze kući sa svojim kolima. Nije život točeno pivo, pa kad ga popiješ, da možeš drugo naručit. Ko normalan voli pijan čekati taksi ili još gore autobus?

Na kraju dana, bio trijezan ili pijan, vraćao se sa posla ili iz kafane. Kada mrak prekrije prozore tvoje spavaće sobe, dok umoran skidaš pantole i duksericu i oblačiš nešto laganije na sebe. Takav, kakav si, sa usmrđelim čarapama na nogama, jer nemaš snage da ih skineš i noge da opereš, legneš na svoj krevet i zapališ cigaru. Dok ti pepeljara “leži” na stomaku, ti gledaš u plafon. Tek tada shvatiš koliko moraš da cijeniš sebe. Da si sebi najvažniji. Tog trenutka počinješ da cijeniš tišinu! Tišina, iako nije zapisana u medicinskim knjigama, bila je i ostala jedini lijek za moždane vijuge. Većina ljudi ne zna uživati u tišini, zato je čitav svijet okružen budala, idiotima, dosadnim ljudima.

Kada bih samo mogao vratiti sve one sekunde, minute, sate, dane, mjesece i godine života potračene sa njima, strpao bi ih sve zajedno u svoju sobu. Čitavo to izgubljeno vrijeme bi proveo uživajući u tišini, ali sada je kasno i nažalost, ne postoji ništa gore od “kasno.”

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 27 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments