Ti izvini, ali i kaktus procvjeta

18 nov
Jovana Zeljaja

,,Sinoć sam gledala naizgled tako srećan, a u stvarnosti tako tužan prizor. Čovjek, naizgled materijalno obezbijeđen, hrabar, hladan u poslu i boem u duši, drži čašu svog omiljenog pića, pjeva sa muzikom u glas neku tužnu pjesmu i smije se onima oko njega. Velik li je taj čovjek za njih. Gledaju ga i dive mu se. Uspješan, ostvaren, srećan i da, da ne zaboravim, bogat. Šeta što ga ne poznaju i što on daje onoliko od sebe, koliko ga ne može ugroziti i otkriti“… Slušam i razmišljam, jer možda…

… Možda je to jedan uplašen dječak koji se krije iza maske uspješnog i hrabrog. Možda je to jedna kukavica koja strepi od onoga što će biti sutra, jer ga je strah i zna šta je neizvjesnost. Možda je to isti onaj dječak koji je, radeći zadatke iz matematike, sanjao o tome da će biti biznismen i pomagati drugima. Možda je sanjao o ovoj muzici i time da je okružen prijateljima, sanjao je o nekoj velikoj i srećnoj porodici. Znao je kada oči zatvori da je to san koji želi da živi. Znate kako to obično biva, dječiji su snovi najljepši, jer su naiskreniji i čisti. Samo, znate, dječija duša je čista, ali to ne znači da će takva ostati sačuvana i kada dijete poraste.

Ovaj čovjek, koji blješti od uspjeha, možda je postao ljuštura koja može potplatiti sopstvene emocije zarad malo slave i divljenja u društvu. To je, možda, dječak koji je blatom prekrio sjaj nevinosti i čistote dječačkih snova, to je čovjek koji ne voli ni svoj lik u ogledalu, to je jačina koja voli sve ono što mu novac može kupiti. Prijatelji okolo njega prijatelji nisu, a ni porodica ljubavi nema. Možda je uspio dječak, samo što je od divnog, nježnog cvijeta najljepše boje, postao kaktus, kome tako malo treba da postoji, u istom odijelu, bez ikakvih promjena.

E sada, na kraju, sve je ovo perspektiva onoga koji gleda iz nekog svog ugla, ušuškan u svoj mir, onoga koji vidi i to možda. Taj neko zna istinu, ali ćuti. Tih i nijem, zna da nije potrebno reći bilo šta, svjestan da i istine trebaju biti sačuvane, sve dok same ne odluče da pokažu svoj sjaj. Poenta priče je da pustimo da svako živi svoju perspektivu. Taj čovjek, možda, jeste istinski srećan i možda više i ne zna za bolje. Samo, niti neznalica, niti znalac istine ne treba da mu sude. Pogledajte to iz jedne neutralne tačke, a tu ćete naći jednu fantastičnu istinu – I KAKTUS NA KRAJU PROCVJETA.

Mogu vam reći, ja ljepše cvijeće od cvijeta kaktusa nisam vidjela. Lično najviše volim orhideju, ali je njena priča daleko od priče o kaktusu. Kaktus se žrtvuje, kaktus trpi, kaktus zahtijeva vrijeme za sebe, kaktus se štiti, on čeka najbolje vrijeme, a potom procvjeta. Vjerujte mi, pravo vrijeme je za neke ljude sve, a za neke nikada ne dođe, dok drugi pravo vrijeme žive svaki dan. Ja vam predlažem da kada sretnete ovog čovjeka, popijete čašu omiljenog pića sa njim, zapjevate tu neku pjesmu, nasmijete se i kažete mu da jedva čekate da ponovo procvjeta.

Mislim, ko zna šta koga srećnim čini, a i ko smo to mi da znamo tuđe istine i laži, kada i svojih imamo previše. Zavisi kako to gledate, da li sa vizijom da može bolje ili svjesnim načinom da čovjeku dodatno napakostite. Za sebe znam, a ti, koji bi patio i sladio se tuđom patnjom, ti izvini, ali i kaktus procvjeta.

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 47 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments