Ti

20 jun
Elma Slabić

Oči se napune slikom poluzaboravljenog lika u bezvremenskom trenutku čežnje za tantalskim srcem. Suze požele pobjeći dok jesen, proljeće pjesnika, odzvanja u grudima punim rana što još nisu zacijelile, a vade konce iz njih.

Koliko je propalih, suđenih, slučajnih, prolaznih vječnosti ljubavi izgubljeno na dnu mora Preplašenog’, Ponosnog’, Zaboravljenog’, Nesuđenog’?

Izbledjele slike jasno se vide u očima što sijaju zbog mladih zraka zrelog proljetnog sunca koje ispiraju kiše. Ružu hrane suze oblaka, ali ih je previše i ona se guši u njima. One, kapljice Sizifovog kamena kidaju nježne latice ruže ljubavi.

Nemir u biću što se plaši otrgnuti nemirnoj pučini do životne ljubavi pa živi u jezeru krajnom, mirnom, mrtvo-živom.

I njega nema, ne dolazi. Slučajno su zatreperile žice ta dva srca, slučajno su se probudili povezani beskrajnom niti ljubavi, bez ljubavi.

Samo su, i ostat će stranci koji se nisu trebali upoznati.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 50 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments