Tebi..

7 nov
Anonimno

Navikneš na nečiju blizinu, na nečiji smijeh i glas, navikneš na onaj osmijeh tokom poljupca, nečiji parfem ti ostane tako duboko u nosnicama, navikneš na nečije zagrljaje i da glavu nasloniš na njegovo rame, poput droge postaneš ovisan srcem o toj jednoj osobi i čini ti se kao da je tvoj cio univerzum prodrman, konačno budan i sretan.

Pronađeš svoj spokoj u nečijim čokoladnim očima, na nečijim sočnim usnama i znaš šta se desi? To nestane. Kao da nikad postojalo nije. Kao da se nikad nije desilo. Oduzmu ti to, ukradu i ostaneš sam. Povezan sa onim dijelom koji te činio cjelovitim a ne možeš ga više dotaći, nikad više osjetiti i tad nastupa bol. Ona bol koja se krije iza krivudave linije koju nazivaju osmijehom. Ona bol koja stoji u očima i boji se da se ne izlije. Ona bol koja ti stvori nemoć u udovima i onemogući vlastito postojanje. Živ si ali ipak nisi. I to traje. Premotavaš film u glavi, slažeš slike pod vjeđama, makar u mašti zamišljaš svojim mali svijet obojen bojama tog bića. Pleteš tugu i nižeš suze.

Tražiš greške, svjestan da nisu tvoje ali svejedno se trudiš ispraviti to jer ljudski um ne podnosi gubitak. A ja se plašim gubitka nas. Baš sad kad smo tu, plašim se da ne odeš, jer jedino što želim jeste da ostaneš. Puštam olujama da raznesu ove emocije, da raštrkaju sve ono što ti riječima ne bih znala ispričati. Jer ako progovorim šapat mi nećeš čuti a ovako tišina je još glasnija. I sve je jasno kao dan, sve su uloge već odigrane, sat je odavno otkucao svoje ali još se borim. Ne posustajem pred mrakom i ne odustajem od tebe, iako tama već obavija svojim plahtama ono što mi je ostalo a ti nisi tu, i dalje se trudim biti jača od protivnika, ali pred tobom najslabija.
Šta bi bilo kad bih mogla ubrzati onaj jedan sat unaprijed i nikad te ne sresti? Kad bih mogla vratiti onu noć i ne napraviti onu grešku? Bi li tada ostao uz mene? Bi li mi bar pokazao kako izgleda boriti se za nekog? Onako kako sam ja za tebe. Bi li bio bolji zbog mene? Na način na koji sam ja bivala zbog tebe? Bi li mi pokazao koliko vrijedi neko tvoj onako kako sam ja tebi pokazala? Ili bi sve bilo isto?

Voljela bih bar čuti te odgovore od tebe. Voljela bih znati da nismo greška i da nije tuđi uticaj kriv jer smo tako brzo izgorili. Voljela bih te još jednom zagrliti? Znaš li kako se grli onaj koga vidiš zadnji put? Taj zagrljaj je kazna i zadnji put. Ali kunem ti se, kad bih te opet upoznala, opet bih se zaljubila u tvoje oči. Opet bih te zavoljela. Kao što te volim sad.
Možda je kasno. Možda sam zakasnila, možda sam posrnula. Možda sam i izgubila, možda nas više i nema. Ali ti živiš u meni, tu te ima najviše. U ovim krhkim prsima, u rukama željnim tvojih dodira, u mislila gdje počivaš i imaš najljepše mjesto a ni ne slutiš da sam te upakovala u najljepšu priču. Baš ti koji ovo nikad nećeš pročitati a čitat će svi osim tebe, ne slutiš koliko te čuvam. Od zlih pakosti, od nemira, od vulkana, od cunamija. Jer samo žena koja umije iskreno da voli, spremna je žrtvovati sve, čak i sebe kad zna koliko ljubav vrijedi. Ali ti ne znaš i neka na tome i ostane.
Samo budi dobro. Uvijek nasmijan. Moj a svačiji.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 61 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa