Tebi

14 okt
Sanja Vuleta
Jedan mi, ne tako davno, reče: “da bi nešto dobila, morat ćeš izgubiti”.
Interesantno je to što nam puteve ukrsti sudbina i što se nakon toliko godina izgubismo baš mi. Nas dvoje.
Sjedim ja tako u osami sa svojim buljavim i izgubljenim pogledom koji je opet bio zakovan u jednu tačku i mislim si: “Šta sad? Gdje je ta sreća i bog koji toliko pomaže nakon što ga lijepo zamoliš? Gdje je sad iko oko tebe?”. A da pritom, zaboravila sam reći, stojim u gužvi a nekako opet čučim u sebi.
Zastanem. Udahnem. Ponovo pokušam pomjeriti pogled sa jedne tačke i načiniti omanji korak. Ne ide.
Je li ovo neka paraliza ili nešto astralno u što sam nehotice zapala???
Ako nije crno, bijelo je. Stvarno sam bila u gužvi, tržičnoj.
Subotnji žamor gradske tržnice što ne čujete svoje misli od buke i galame prodavaca ali i onih što se raspituju o cijeni i kvaliteti. Ta gužva.
Opet udahnem, pa trepnem. Ne sanjam.
Stvarno sam na tržnici i to pored onog brda konca i vune.
Pogledam pored sebe, kad tu čovjek stoji i zuri u mene.
Rekoh:”Šta je, šta me gledaš?”
On će ti meni, bezobraznik jedan, drsko:” Ovo ti je draga moja moj štand?”
Posramih se ja i to pravo. Jurnu mi sva krv u obraze pa da ispadnem džek rekoh mu da nema to što tražim. Nadmeno se okrenem i jurnem niz tržnicu.
Klapću za mnom one nove gležnjače ali ne dam se zaustaviti. Kad izađoh odatle sjedoh na neki stub pored stepenica.
Šta mi se desilo? Odakle ja tu?
Gledam one prolaznike. Svako svoju svakodnevnicu nosi sa sobom kao sjenu.
Ustvari, znate kako ljudi zamišljaju auru? Ono kao oblak koji čovjeka okružuje i boji ga nekom specifičnom bojom…Tako ja gledam na svakodnevnicu.
Da se vratim na sebe…
Ispitujem tako lavirinte svojih sjećanja, zađem u jednosmjerne prolaze bez povratka. Nastavim pravo pa se ukaza raskršće.
Gdje sad?
Nasumično nastavim ne znajući gdje ću završiti. Naiđem na krivine, osmice, popnem se na uzvišenje a onda me sila povuče na dole i opet u slijepu ulicu.
Tu stanem. Sjednem. Sklupčam se.
Čovječe, da li je moguće biti izgubljen u tolikom prostoru? Zbog koga, čega? Zbog pregrada preko kojih ne nazireš šta dolazi?
Opet se uhvatim u izgubljenom buljavom pogledu kad pregrada pade  pred mene. Pregrada gusta od trnja i natopljena gorkim okusom pljuvačke u grlu.
Spusti se jedna kap niz obraze, stiže je druga pa se stopiše u veliku.
Zašumi u ušima i sunce mi ošamuti već vrele obraze.
Nikog oko mene. Nikog koga mogu dozvati.
Svijest će me izdati.
Udahnem pa se ispravim. Krv koja mi je buktala obrazima i penjala se u čelo povuče mi glavu u stranu. Tamo vidjeh buket poljskog cvijeća i ruže iz nečijeg vrta (inače nespretno odrezane). Ruža je očito znala kome treba doći.
Vidno izgubljenoj, žena mi je proda i upitno me osmotri.
Kako sad dalje i šta će mi ruža?
Opet se upuiht u slijepo, prazne glave. Hodam, gledam, ritmično klaparam nogama. Ne znam koliko je to trajalo.
Put ruže ili ruža vjetrova me provede kroz prolaze. Od svega znam da je bilo nesvjesno.
Nađoh se pred pločom.
Dobro poznato ime na njoj je pisalo. Uz ime je spretno uklesana crta između godina.
Ostavih ružu i ponovo sjedoh.
Upitah, onako u prazno, glasno:” Gdje si sad?”
Ne čuh odgovor.
Tišina zavrišta tu.
Rekoh:”Došla sam ti reći da sam na dobitku o kojem smo maštali i o kojem je samo sudbina znala pored nas. Stigla sam tamo gdje sam trebala! Čula nas je ta, a tebe je oduzela mukom. Neću lagati.”
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. — 
(Visited 49 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments