Tebi

31 maj
Fahira Huskić

Dom sam gradila u tvom srcu, a sada te puštam da odeš. Idi gdje hoćeš. Nije ni važno. Ništa više nije važno ionako, ali čuvaj se i budi dobro. Molim te bar to za kraj. Čuvaj onog čovjeka kojeg volim. Zbog kojeg se sad ponovo učim živjeti i disati ponovo. Čuvaj svu onu ljubav koju sam ti ostavila u trenucima kad ostaneš sam i više nemaš kud. U hladnim zimskim noćima neka te bar ugriju stare oronule uspomene na one tople zagrljaje i poljubce koje sam ti ostavila. Kad ostaneš sam, pa odlutaš mislima u probleme, pronađi mene u jednom skrivenom kutu tvoga uma, ušuškanu i ostavljenu, makar na kratko da zaboraviš na sve probleme ovog svijeta koji se čine kao da su pali na tvoja leđa. Dođi mi, možda ovaj kraj decembra bude malo topliji na tvojim grudima, u čvrstom obruču tvojih ruku. Zagrij mi hladne dlanove toplinom tvog tijela, a oluje u meni smiri nježnom notom tvog glasa. Nekako sporo prolaziš, kažu da vrijeme liječi sve rane, ali ja ne želim da prođeš čak ni onda kad ostanu samo ožiljci. Oni ipak ne prolaze, a ja ću ih voljeti zbog tebe. Jer koliko god me puta ostavio i povrijedio, neću te prestati voljeti, jer nije ljubav ako prestane rad nečeg, a ja se kunem u ovu našu kad više ništa nemam da se držim čvrstim nogama na zemlji, da spriječim novi pad.
Ostani. Trebaš mi.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 71 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Merima Telarević