Tame postoje da bi prizvale sjaj

1 feb
Anonimno

Često pomislimo kako nam je nešto izmaklo iz ruku i budemo tužni, razočarani ali nije. Ono što je istinski naše ostaje sa nama i dođe u onom “pravom” trenutku. Strpljenje, to je ono čemu nas uči Život, ne onda kada mi želimo, već onda kada treba, ne ni onoliko koliko mi želimo, već onoliko koliko treba. Često se pitam da nisu možda moje želje prevelike, možda kada bi se ispunile ne bih imala snage da ih ponesem, a možda se i ispune u svoje vrijeme. Ipak, lijepo je sanjati o njima, makar nikad i ne postale stvarnost, ostaće radost u činjenici da sam umjela da sanjam. Ponekad se izgubimo u traženju sreće, tražimo je u stvarima, drugim ljudima, odlažemo je za neka “bolja vremena”, a zaboravimo da je ona zapravo u nama i da je trebamo živjeti. Kad nađemo sreću u sebi vidjećemo je i u onoj procvjetaloj ruži, plavom nebu, dječaku koji nam je u prolazu poklonio osmjeh, onom simpatičnom dječijem: “Dobar dan” kada shvatamo da smo fizički odrasli, ali da naše srce ne treba da odraste, u onom deki koji, i nakon mnogih godina života i životnih oluja, svoju suprugu i dalje drži za ruku, i dalje je gleda sa mnogo ljubavi i topline, kao svoj talisman, čija ga je ljubav zaštitila u životnim burama i dala mu snage da izdrži, vidjećemo je u svemu, jer “oči svuda vide ono čega je srce puno”. Shvatiš da za sreću ne treba puno: jedne ruke koje nikada neće pustiti tvoje, jedne oči u kojima ćeš uvijek vidjeti sebe, jedan zagrljaj u kome ćeš pronaći dom. Postati nečiji dom, i naći u nekome svoj, kako divna sreća. Dočekati svoju radost raširenih ruku, primiti nečiju glavu na svoje krilo da odmori od svih briga, poljubiti u čelo i zahvaliti Životu na tom daru, zagrliti i onda kada se sve oko nas raspada. Ostati i voljeti uprkos svemu. Danas kada sve ima “cijenu” prava je sreća prepoznati ono što ima “vrijednost”, kada se sve više govori o ljubavi bitno je voljeti djelima, možda tvoj osmjeh nekome vrati nadu, možda lijepa riječ nekome pruži utjehu, možda pomogneš nekome da “ozdravi”. Ipak, Život nam uvijek da onoliko koliko možemo ponijeti, i dobrog i lošeg. Znati da postoje ljudi koji su stvoreni da postanu jedno, koji imaju onaj “kroj” koji je krojen po šablonu njihovog srca i bez koga ne mogu biti potpuni. Lijepo je kad dvoje ljudi, koji su postali jedno, čuvaju onaj svoj “kroj” od svega i od svih, a naročito od njih samih. Ali postoje i oni koji su krojeni kao cjelina, kojima bi bilo koji drugi “kroj” bio višak i zato se njihov put nikada ne spoji sa drugim. Istrajati, naučiti radovati se životu kojim god putem da nas povede, biti zahvalan, spoznati sebe, smisao svog postojanja, ispisati svoju priču, ne zaboraviti da ni u čemu nismo sami, pronaći onu “zvijezdu vodilju” koja će obasjati naš put i dovesti nas tamo gdje nema tuge, bola, zlobe, tamo gdje vječno caruje Ljubav, dovesti nas do beskRaja. Ne tražiti radost već biti radost. Možda će ti se jednom učiniti da je život i svijet previše crn, ali da ne postoji crna nikada ne bi spoznali vrijednost bijele, da ne postoji tama nikada ne bismo znali koliko je lijepa svjetlost, da ne postoji kiša nikad ne bismo vidjeli dugu. I znaš, ono što nosimo u sebi to ćemo prenijeti i na svijet jer “sve to iznutra vidi ti se spolja”.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 60 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments