Svjetovi unutar mene

13 jun
Amra Softić

“Nikoga rak nije pojeo ko mu se istinski obradovao, za 11 godina leukemije naučila sam to i na sebi i na drugima. “, rekla mi je moja cimerka  kada sam prvi put došla na ležanje u bolnicu.

“Rak ne možeš izliječiti ako ne prihvatiš da ga imaš. “, rekla mi je doktorica kada sam odlazila, “Zapamti to i reci i drugima. “

Godina je 2008. Volim da se sjećam tih junsko-julskih dana. Bio je to moj najbitniji ispitni rok. Tada sam već imala uslov za sledeću godinu, ali je trebalo očistiti i ove poslednje ispite.(hemoterapija). Bio je to moj uslov za bezbrižno ljetovanje. Čekaonica sterilnog odjeljenja  medicinske klinike u Parizu je bila hladna kao čelik pred kaljenje. I usijana od mojih misli kao upravo iskovan mač. Jela sam neslanu hranu sa plastične bolničke tacne. Mrljavila sam, nestrpljiva da uđem u taj blok, poslednji koji je trebalo da prođem prije nego dobijem slobodu. Da sam tada znala da će mi ta neslana hrana biti jedino što ću pojesti u naredna 22 dana, vjerovatno bih pojela i onu tacnu ispod njih. Nisam znala, kao što ni u oktobru 2003. godine nisam znala da je rak jedna od najboljih stvari koje će mi se u životu dogoditi.

Da li znate koja je najkorisnija stvar koju sam uz rak naučila? Naučila sam biti sama. Kada je čovjek smrtno bolestan, bez obzira na broj ljudi koji mu daju podršku, sam je. Sami smo jer se povlačimo u misli. Jer nas ne razumiju. Jer nas razumiju previše. Jer se bojimo gripe. Jer se naši doktori boje gripe. Jer se drugi boje nas. Jer se mi bojimo drugih, njihovog prisustva i nedostajanja kada odu i ostave nas sa našim patnjama. Koliko god ljubavi da je oko nas, sami smo. I ta samoća nam može biti najbolji prijatelj ili najgori neprijatelj. Do nas je.

Naučila sam i ne kmečati za svaku sitnicu.

Ne bojati se svega nepoznatog.

Vidjeti dobro u ljudima, događajima i stvarima makar se ne činili dobri na prvu. Izdržati. Usuditi se.

Naučila sam pravo značenje izraza “glavom kroz zid” i “živjeti od danas do sutra”.

Naučila sam da sve loše ne mora biti loše.

Da se prioriteti mijenjaju.

Da se prijatelji mogu naći i u dvadeset i nekoj.

Da nesreća spaja.

Da je ljubav sve.

Da je vjera više od ljubavi.

I da je rak bolest duše.

Naučila sam se voljeti. Mrziti. Popravljati. Diviti se samoj sebi. I na kraju uvijek biti zahvalna što sam u podjeli dobila baš sebe.

Naučila sam da “svako zlo za neko dobro” nije tek izraz, fraza korištena da se neko utješi na početku zla. To je zapravo objašnjenje puta koji bismo trebali izabrati onda kada sve ne ide glatko.I da najviše što sebi možeš pokloniti jeste da zagrliš svoj rak kao brata rođenog. Jer je tu da te nečemu nauči. I učini jačim.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 89 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Merima Telarević