Svijet u kojem nisam željela odrasti

13 feb
Amila Slijepčević

Svijet oko nas je ruža sa bezbroj šarenih latica. Nekada je uvehla, nekada pupoljak, ali uvijek ruža. Ruža, koju sam kao dijete snivala, voljela je da se igra na proljetnom suncu i sa kapljicama kiše. Tada bi mirisala najjače i najljepše. Miris bi tada probijao kroz svaku krošnju drveta. Ulazio bi kroz bijele debele zavjese na prozorima i mamio ljude, nekada previše zauzete i nemarne. Tražio bi djecu uspentranu do vrha stabala.

Ali ih nema… Niti glasnog osmijeha, niti kredom iscrtanih ulica, niti bijelih zavjesa. Sivo je. A sjajno sunce…

Upravo je nestalo iza crnog dima. Vatra bolno zapaljena ljudskom rukom, dim raznesen hladnim vjetrom života. Tanke iskrice vatre štipaju za oči. Dim se zakovitla visoko, iznad sunca i ptica, kojih je, tek još ponegdje, ostalo. Moj svijet je, doista, opasno mjesto življenja.

Da li čovjek zna da ubija sam sebe, da svakim bačenim papirićem otkida laticu svoje ruže.I svaka suza, osmijeh, pogled, djelo i nedjelo su voda za sitne pupoljke, kasnije izrasle u ružu. Ne dozvoli da tvoje latice pokida neko, kao nekada, negdje…Da li je moj prijatelju tvoja daleka poljana zastrta cvijećem? Da li negdje tamo tvoja ruža miriše ljepše od moje? Zvuk violine miluje dugu, plavu kosu djevojčice zagledane u neku knjigu. Tanahnim, sićušnim glasom izgovori :“U toj je sekundi slika i prilika Božja izvela prvi pokušaj da uz pomoć znanosti uništi samu sebe.” – Karl Bruckner. Puna strepnje, djevojčica zatvori knjigu, a ja ugledah velika crna slova “Tragika opominje čovjeka za sva vremena”.

Prijatelju, pričaj mi! Hoće li svijet dozvoliti još jednu Hirošimu, još jedan Nagasaki? Hoće li dozvoliti još jedan Aušvic, još jednu Srebrenicu? Hoće li dozvoliti da strada još jedan čovjek čija je želja bila samo živjeti i pisati historiju u kamenu života? Hoće li se, Svijete, ikada i igdje, desiti opet tako velika tragedija? Pričaj mi, ti sa Zapada, ti sa Istoka, pričaj mi o svijetu koji neće dozvoliti ovakve tragedije poslije kojih su upozorenja uzaludna. Ja želim da u tebi, Neznani, vidim brata, prijatelja, čuvara, čovjeka koji želi i šalje samo dobro svim ljudima, mir čovječanstvu i sreću djeci. Želim da svačija ruža uvijek bude obojena samo najljepšim bojama. Pomozi mi, Neznani, da srušimo granice, one geografske, koje postaviše neuki, mrzovoljni, oholi, da nas omrznu i izbrišu iz historije koju želimo mijenjati. Poželješe oni, da umjesto moje ruže bude, nikad zaboravljena Hirošima, a umjesto toplog ljeta, tmurna Srebrenica. Poželješe oni “da uz pomoć nauke unište sami sebe”.

Neznani, naposljetku ću te zamoliti da umjesto hladnokrvnog oružja, u džepu nađeš komadić hljeba i baciš ga malenoj ptičici željnoj života.

Zaustavi se, pogledaj, ne možeš podići veliku, čvrstu stijenu, ali možeš podići glavu i pogledati u vedro plavo nebo prošarano zrakama sunca, čiji sjaj zavisi od tebe. Možeš zajedno sa mnom zidati temelje novom svijetu, novom svjetskom poretku, novoj nadi za nove generacije.

 

– Svi stavovi i mišljenja izraženi  u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.-

(Visited 28 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments