Svijet po mjeri tebe, a ne ti po mjeri svijeta!

9 sep
Sadžida Balić

U ovom vremenu življenja na ho – ruk i tempa života dok naprosto ne dosegnemo pucanje po šavovima, zaboravimo ko smo u suštini. „Sjećaš li se ko si bio prije nego što ti je svijet rekao šta da budeš?“ – rečenica koja u posljednje vrijeme tupo udara iz najskrivenijeg kutka uma, kao blinkanje sijalice koja pregorijeva. A zar ne pregorijevamo svi sve više? U braku, poslu, prijateljstvu, ljubavi? Dosegnuli smo frapantan poduhvat u nauci i tehnologiji, a još smo ostali sebeljubive zvjeri, jer u stadu živeći prilično dugo, čovjek je čovjeku postao čovjek.

Na sve se nekako navikneš, ali na ljudsku licemjernost i podmuklu hinjavost, skrivenu iza religije i zakona, e na to nikako ne možeš! Postalo nam je strano poštivanje drugih, drugačijih, naših, njihovih. Ma, postali smo strani sami sebi. U vremenu gdje te uče da ne smiješ reći ono što misliš i sve je dobro dok ne puca – po tebi, po novčaniku, po stadu. U vremenu gdje te obrazovni sistem sputava i politika truje. U vremenu gdje je princip življenja TV reality i sve veća mutavost i emocionalna hendikepiranost. Gdje ti život diktiraju modni gurui i fešn blogeri.

Priznaje ti se da si uspio kada imaš posao i kredit koji otplaćuješ, djecu koju poljubiš prije odlaska u obdanište i navečer pred spavanje, i to ako stigneš, jer kapitalizam ne poznaje vrijeme. I onda pod tepih trpaš sve svađe, sekiracije, komšijin jezik, sumnje, prevare, gubitke, sva govna upakovana s mašnom. Sve dok maligne podmuklosti ne isplivaju na površinu i ti shvatiš da ništa nije vrijedno trpljenja. Kada ti pred očima bljesnu slike iskrenog smijanja, najjačih zagrljaja. Onda kada si volio. Kad si bio voljen. Ispružene ruke i molbe za pomoć, koja ti je smetala dok si jurcao obezglavljeno. Onda kada postaneš dio statistike o preživljavanju, bit će kasno za restart. Shvatit ćeš da je svaki momenat koji si dao za sekiraciju bio nepotreban. Na dan kada djeliće sebe budeš skupljao sa puteva pređenih, krpeći ožiljke, uspomene, sve to đuture morat ćeš ponijeti sam. Surovost življenja ne pita za spremnost, postaješ padobranac  vlastitog života.

I dok pločnicima budu odjekivali zvuci tvojih inatnih koraka, jedino čemu ćeš težiti jesu novi počeci. Neki novi TI. Na tom putu spoznaš da nema tuđe podrške, tapšanja po ramenu. Naučiš odvojiti emocije od razuma. Naučiš da te se ne tiče. Da na putu do uspjeha i izdvajanja iz gomile jedino si sam sebi prepreka. I na kraju svega ostajemo sami sebi, guleći jagodice prstiju, nastojeći ne iznevjeriti svoje Ja.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 108 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments