U suton, kada tuga postaje molitva, a smiraj samo želja, sjedio je on u bunilu željan svjetlosti, željan ljudskog glasa ili bilo kakvog odjeka, samo ne tišine, samo ne tišine.
Rekli su da neće boljeti, a ipak boli..rekli su da će zavoljeti, a on samo mrzi..rekli su, da rekli su, a nisu marili i sada je sam, upropašten i nespreman da korakne naprijed.
Plašim se, plašim se da prolivenu krv ne platim krvlju jer život je poput vrtuljka, vraća se iznova, onda kada svjesni nismo, tek onda kada izgubljeno lutamo.
Ali, ne, nisam izgubljen, ja sam samo bez izbora putnik koji je koraknuo naprijed kada drugog puta nije bilo, ja sam heroj..njihov, ali ne i svoj, ali svejedno herojstvo jezivom samoćom plaćam.
Zar je vrijedilo, zar je vrijedilo davati sebe tamo gdje me nije ni trebalo biti.
Sam, u jezivu tišinu idem, nespreman da dišem i molim, molim za oprost onih koji smiraj suzama zamijeniše.
Oprostite, molim Vas oprostite..ne mogu više biti sam..neka se neko pojavi, ubija me vlastito gnušanje, vlastiti ponor počinjenog i srca čistog ukaljano.
—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
