Suncokreti

26 dec
Nina Abazović

I sam ne znam niti mogu da shvatim gdje ja pobjegnem. Ne saplićem se i užasava me osjećaj nezaustavljanja. Polja ispunjena plamenom a nebo uklopljeno sa zvijezdama me zovu da se izgubim. Pa nije li to i donekle smisao mog traganja? Lagano se okreće ka suncu i pruža mu ruku. Čežnjivim pogledom ga prati i oblikuje svoje listove. Svaka nesigurnost i bodež ga bole dok upija posljednji zrak. Ne pitam se šta se to dešava, pratim pokrete i liječim ih. Ispravljati ne znači uvijek prepraviti na dobro, ponekad uništi prvobitnu ljepotu težeći ka nedostižnom. Tako sićušan i nesiguran se polako budi i vidim mu tugu u očima. Pogled pun vode i snijega, magle i kišnih prozora. Grčevito se smiješi dok se trudi da sakrije oči ali su ga već odale. Nema potrebe da se grčiš i sušiš, još malo pa će ti ukazati ono što si čekao kroz zvijezde. Prelazi prag i kreće polako, nesigurnost ga još drži kandžama ali ispušta nakon prvog koraka. Sve je to bilo očekivano, uvijek se okreni najbližoj osobi i zagrli je jako. Jak zagrljaj je postao stereotip za momente kojima želimo naglasiti sigurnost. Ščepaj ga i kreni, sad se ne zaustavljaj. Boje okeanskih dubina i zvjezdanih noći oživješe u sekundi, preplićući se i stvarajući novu stazu do mira. Vinsent je gledao i smiješio se, dok je krio suze slabosti i radosti.
Suncokreti su sada na sigurnom, još uvijek ih vidim kako se njišu i smiju se misleći kako je svijet zaista mali a naši vjekovi kratki, živjeći u ubjeđenju da će suncem privući svjetlo i istopiti vatru. Gleda te kao da je u tebi svijet dok se ti kidaš a zapravo on jedino vidi svijet u tebi. 🌻

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 55 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments