Stvorenje

22 jan
Luka Bošković

I

Došlo je u onaj svijet s one strane ljudske svijesti
U prtljažniku jednih kola. Koliko je auto ostalo netaknuto, ne zna se. Sjećam se jedno veče
Bicikl kad sam vozio, prošao je bešumno, a farovi
Obasjali put bijelim svjetlom. U svjetlu bijaše
Nešto što oduzima dah i steže grlo. Pokušao
Sam vidjeti vozača, ali stakla neprozirna bijaše.

Kola su stajala parkirana kod nekog igrališta
Gušeći travu oko točkova. Znatiželjni ljudi
Su širili glasine muklog režanja iz prtljažnika
Kola. Niko usuđivao se nije prići samim kolima
Sve dok na vijestima nije javljena užasna vijest.
Pronađeni su komadi dječjih tijela na tom igrališta, i po lokvama krvi otisci izduženih kandži
Prtljažnik kola ostao je otvoren, i štagod u njemu
Što je bilo zatvoreno, skriveno sada slobodno
Putuje.

II

Više puta nailazih na To što je pobjeglo, iako se
To toliko davno desilo ljudi ne strahuju više, čak
Ni ne pamte događaj s igrališta.

Povremeno u koju god zgradu uđem, čekaju vrata
Kojih nema u javi, i vode do mjesta što samo
Negdje između svijesti i onog nesvjesnog budu.

Iza svakih tih vrata, nalaze se stepenice što u
Tminu podruma vode, i svaki put čuje se struga
Lanaca i udaranje kandži o metalne šipke
Kaveza koji čuva to stvorenje što iz prtljažnika
Crnih kola neprozirnih stakala pobježe.

Nekad siđem do samog dna podruma i u trenu
Brzine okidača blica kamere, do ivica metala
Priskoči stvorenje razjapene čeljusti i izduženih
Kandži zgrabi me, a ja, ja se opet pojavih
Pred istim onim vratima, samo šta sad odlučih
Ne otvoriti ih.

III

Zadnji put kad sam se susreo sa stvorenjem
Bilo je u jednom gradu, gradu onom što kad se
Popneš na krov najvišeg nebodera, nađeš se
Na jednom ostrvu okruženom morem.

Sreo sam tad neku porodicu, kažu vole prošlost
Ljudsku, ne samo dijela, već i onoga u zaboravu
Ostavljeno jer tada niko nije hrabar bio probiti
Površinu pojava, procesa i samo površina
Što ostade upamćena.

Jedan član što pamti pretkov put u Egipat stari
I šta je donio kući, reče mi da ode u podrum
Kuće njihove da to, štagod to bilo, pokaže.

Uzeo sam gutljaj vina i spazio sam njega
Kako otvara meni već odavno poznata vrata, ali
Ne sjetih se odmah odakle ih poznajem.

Prođe vremena, a poznanik se ne vrati iz podruma, te odlučih vidjeti šta se zbilo, ali
Čim sam vidio stepenice i na stepenicama kost,
Sjetih se.

Čuh već poznat zvuk struge lanaca, ali sad čuh
I zvuk pucanja, pa pobjegoh u žbunj pored kuće
I čekao sam.

Izašlo je stvorenje, osušene kože zalijepljene
Za izdužene kosti, kandži dugih i kao ruke
I kao noge. Podiže svoju glavu nabodenu
Na grbavu kičmu i rupicama u glavi onjuši zrak.

I to je bilo prvi put da sam vidio čitavu pojavu
Stvorenje tog, i kad je četveronoške poskočilo
U daljinu, bijaše to i posljednji put.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 78 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments