Stvarnost i realnost

3 mar
Šejla Muminović

Koliko god mi bježali od stvarnosti, ona nas na kraju uvijek sustigne. Rođenje je prva karika našeg života.

Ljubav je nadahnuće pažnje i nježnosti. Poteškoće su isprepletene sa “ja to mogu” i “ja to ne mogu”. Uspjeh dolazi kao rezultat   truda i rada, okrunjen ponosom. Ljubav, poteškoće, uspjeh opisuju svaki segment našeg života. Od prvog plača, prve izgovorene riječi pa sve do kraja našeg putovanja. Ako ne primamo ljubav u dovoljnim količinama, ne možemo nahraniti našu žudnju i pobijediti strahove koje se kriju u nama. Svaki čovjek treba da voli i da bude voljen. Bol koja steže u grlu. Riječi koje gutaju hrabrost. Samo uporni će uspjeti ovu “prepreku” nadvladati. Siromaštvo je zastupljeno svugdje u svijetu, i to u velikim procentima. Djeca Sirije, Iraka, Palestine, DJECA RATA. Krvlju su im lica okupana. Najopasnija mjesta za život djece to su. Imamo toliko informacija vezano za njihov život, a šta mi radimo? ŠUTIMO, ŠUTIMO I OPET ŠUTIMO…Trepet i strah, krv u žilama ledi. Dok se ljudi kao “zgrožavaju, tuguju”, komentari idu mahom u smjeru “jadno dijete, šta je ono zgriješilo?” Zašto se čude? Ove scene su u Siriji i drugim ratnim zemljama svakodnevnica. To je bijesni rat. On nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Stvarnost.

Voda? Nema je.

Liječnik koji će im pomoći kada im je najteže? Nema ga.

Odlazak u školu? Nema ni toga.

Odlazak sa prijateljima na igralište?

Pitanje je hoće li se vratiti živi.

Pogled onog nevinašca tjera suze na oči. Ratni horor u kojem su glavni glumci djeca. Žalosno. Najviše od svega, to nije horor od sat vremena, to je stvarni horor od 24 sata, bilježi se u 365 dana. Rutina. Najgora rutina vijeka. Mnogi novinari su zabilježili bol djeteta i dalje to rade. Nema riječi koja može opisati, opravdati i ublažiti bol za tom djecom koja svaki dan vode borbu za život. Ne postoji i nikada je neće biti. Jecaji, vrisak odjekuju porušenim ulicama. Zapitamo li se ikada od čega oni žive. Od zraka, od ispaljenih metaka? Njihovi zatvori su na otvorenome. Odvojeni od vanjskog svijeta i zbivanja. Okruženi luđacima koji koriste ratno oružje i time ugrožavaju živote ostalih ljudi. Djeca jedu lišće, životinjsku hranu, umiru. Brojka je svakim danom sve veća i veća. Toliko je nemoćnih života ugašeno. Ko to gleda? Važno je da mi znamo koliko ima glumaca, ko se razveo, a ko posvađao. “To je život” – tako kažu.

“Bože moj, nismo mi krivi što se to  njima dešava” – to su rečenice koje se svaki dan prelamaju u našim životima. Sa ovakvim razmišljanjem , tu djecu ne čeka nada za bolje sutra. Rane. One na koži manje bole nego one koje probadaju duboko u srce. Mnogi od njih su bez oca i majke, no puni su ljubavi. Bore se između života i smrti. Pokušavaju poteškoći stati na kraj. Na kraju dana izlaze kao mali heroji puni vjere. To su djeca rata. Znate li šta je rat naučio tu djecu? Što god pružiš prema njima, a izgleda kao neka opasnost, oni se odmah predaju. Strah, to je stvarnost i realnost. Izgubljeni su dječiji snovi. Zašto svijet zatvara oči pred ljudskom katastrofom? Kada gledaš tu djecu, kada vidiš mrtve kako leže na tlu, grad pun ludila, mržnje, obasut oskudicom i neimaštinom. Stvarnost koja ostavlja bez teksta. Njihovi pogledi su prazni, jadni. Ugašena je dječija radost.

Ta djeca nisu zaslužila ovakav život.

Ta djeca nisu zaslužila bol i patnju.

Ta djeca nisu zaslužila svaki dan gledati mrtve ljude oko sebe.

Zato pomozimo. Ne dopustimo da se ovaj dunjalučki džehennem nastavi. Onaj ko ovo čita, molit ću ga da zastane na koji minut i neka dobro razmisli. Da li smo i mi jednim dijelom krivi za patnju, bijes i nemoral?

Ako promijenimo sebe – našu realnost, promijenit ćemo i njihov život – njihovu stvarnost.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 170 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments