Stranicama spomenara

23 sep
Dženita Biserović

Pomislih. Svaka tajna će ostat zakopana između korica naizgled povjerljivog spomenara. Skrit ću je od dunjaluka. Od majčine brige, bratove unaprijed isplanirane ucjene, prijateljicine ljubomore i komšijine radoznalosti. Da nikom i nikad ne padne u šake. Grub je ovaj svijet. A, moje tajne suviše krhke da se odbrane. Hranit ću ih dubinom pogleda i jačinom šapata. Najiskrenije zagrlit umornim dlanom. Samo pomislih. Da još ima tajni koje bi poželjele stati u maleni prostor spomenara, utisnute u samu srž svog postojanja. Još uvijek postoje neizgovorene riječi, tihi dlan što uvijek žuri bit ispričan prije svog zbivanja. Naivno sam dijete. Nijednu tajnu nisam uspio sačuvati. Ništa nisam znao prešutjeti. Njoj najmanje. Od prvog pogleda znala je svaku moju riječ. Neizgovorenu riječ. Onu, što bučnim snom nije budila želje oko sebe. Hrabro je koračala. Iskreno i nedostižno dunjaluku. Učila me da tuga ne postoji, i.. Da baš svaki osmijeh izliječi bolnu sudbinu. Naučila me da budem jak dok ne želim, i ponosan dok učim da osjećam. A, osjećam dok volim. Na pragu sam nade da ću i njen pogled iscrtat u skromni spomenar. Pred vratima sudbine pokucat i hrabro odagnat strah. I ovaj put.. Kao i svaki prošli. I baš kao i onaj sljedeći. Možda neće ni postojati.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 35 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments