STRANAC

20 dec
Emina Dedović

Mislio sam kako nas još samo nekoliko minuta dijeli od kolektivnog gušenja u prepunom autobusu, dok sam svako malo brisao zamagljene prozore ne bih li misli zaokupio krajolicima koji su se smjenjivali tolikom brzinom da mi je i od njih bila muka. Nisam znao šta bih sa sobom, pa sam počeo razmišljati o njoj. Ne znam gdje je, šta radi ni kako je, čuvam joj lik onakve kakva je bila posljednji put kada sam je vidio, u čajdžinici, na izlizanoj, neudobnoj stolici, starijoj od nje makar duplo. Na stolu napravljenim od drevne Singerice, ležao je Stranac, pored kojeg se pušio čaj od đumbira kroz koji je plivao kolut limuna. Posmatrala je sve oko sebe infantilno kao da tek otkriva svijet, kao da se nešto zaista čudesno dešava tu pred njenim velikim crnim očima, a dešavale su se sasvim obične stvari, pored nje su prolazili isti ljudi, sa istim, uvježbanim facama i kretnjama. Ponekad sam to njeno iščuđavanje pokušavao objasniti teorijom da ona ne vidi kao svi, već da u očima ima ugrađen filter, koji obično pretvara u neobično, ružno u lijepo, komplikovano u jednostavno, ali bi zaključak uvijek odudarao od te teorije i vazda ostajao isti: da je njoj to takva duša, neiskvarena, nešto između djeteta i starice, naivna i mudra, zaigrana i sumorna istovremeno. Smijala se, nikad grohotom, često ironično, kao da ismijava svu trivijalnost svijeta u koji je zalutala, ali ne na zloban način, već zaneseno, idealistički. Nisam je shvatao u početku, teško sam se privikavao na njenu, ponekad iritantnu dobrotu, i potragu za istom u svijetu koji je njome oskudijevao. Vodila se svojim izmišljenim načelima, a ne logikom. Hodao sam za njom smirujući opasne virove proistekle iz ušća tih načela, plašeći se da će je taj nagon za pronalaskom nečeg dubljeg u površnom svijetu dovesti do razočarenja i umrtviti svo njeno uzbuđenje. Iako je živjela prilagođavajući se drugačijima od sebe, svejedno je sa lakoćom pričala sa drugima, pristojno se osmjehujući, otkrivajući tako svoje nepravilno poredane, kao tek iznikle zube. Sve su mi one sa bisernim zubima i punim usnama, sa plavim ili zelenim očima, dugim ravnim kosama i tijelom uranjanim u losione od vanilije, bile dosadne i svakodnevne, a ona je sa svim svojim nesavršenostima uspjela od sebe napraviti Beatriče u mojim očima zaludjelog Dantea.
Pitao sam se šta radi baš sada, u ovom trenutku, dok se ja gušim u mirisu staračkog znoja i napadnog mladalačkog testosterona, pomisli li ikad na mene, Bože, jesam li ostavio ikakav trag u njenim putevima dugoročnog pamćenja, ima li me Bože u njenim snovima i osmijesima? Jesam li ja nju izmislio, ili je zaista postojala i hoće li postojati ikad više u onoj zabludi što se zove budućnost?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 176 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments