Što se zabilježi ostaje, a što se pamti iščezava

28 jul
Ema Demirović

Bitne trenutke u životu osjećamo duboko u sebi, ali nekada ne znamo da se izrazimo. Mislimo da riječi nose relativno mali teret, pa djelima dajemo besmrtnost. Ali u stvarnosti, baš i nije tako. Riječi nose onu pravu besmrtnost u sebi. Ponekad treba da se zapitamo zašto je baš jedan određen čovjek odlučio baš u to vrijeme, pod tim nebom zabilježiti određeni trenutak. Nekako kao da nam je sve određeno. Zašto je baš tada pustio mašti na volju? Šta ga je inspirisalo baš tada da nam ostavi trag? Vjerujemo li u nešto veće od nas, vjerujemo li da smo živi baš u tom trenutku sa nekim razlogom? Da se vratimo na ono što bi Ella rekla u 40 pravila ljubavi “ I too, would have prayed for you, but it has been such a long time since I last knocked on God’s door that I’m not sure if He still lives in the same place. Did I speak like the inkeeper in your story? Don’t worry, I’m not that bitter. Not yet. Not yet.” Šta je Ella mislila u tom trenutku? Da li vjerovala da će njene riječi značiti jednoga dana? Mnogo pitanja, a nekako vrlo kratak odgovor, ali ne baš i jednostavan. Riječi na papiru vrijede. Riječi koje pamtimo također vrijede, nemojte me pogrešno shvatiti, ali ono što zapišemo daje nam garanciju da će neko jednoga dana čuti naše misli i probati da ih razumije. Neko je čuo našu priču i podijelio svoju maštu sa papirom. Dao joj je besmrtnost. Nedavno sam pročitala članak o djevojčici koja samo posmatra ljude i fotografiše. Izjavila je, citiram “ ako taj neki trenutak ne uhvatite, proći će, nikad se više neće vratitti, jedna šansa je i jer divota ulične fotografije prolazi”. Život je ono što mi stvaramo od njega. On je kao slika koja varira od tuge, sreće, veselja, suza, osmjeha, inteligencije, mudrosti, ekstravagancije i boli. Nijedan život nije ružan ma šta god ljudi govorili, on jednostavno nije i ne može biti. Težak jeste i u tome leži njegova ljepota. Pun je tih trenutaka, tih sekundi koje su nas sve natjerale da se osjećamo živima. Pa se onda sjetimo mirisa tog trenutka, okusa, boje, misli i osjećaja. I sve što želimo jeste da on bude vječan, a vječnost mu dajemo, ne tako što ga nećemo zaboraviti, već što stoji negdje zabilježen. Čitav beskraj bijelog platna je naš život, kist je naša volja, a boje su izbori. Zamislite, platno je vaše da ga oslikate bojama kojim god želite, bez ikakvih pravila, normi, formi, izraza. Tu ste samo vi i ono što želite postati. Takav je upravo i sam život. Splet okolnosti, izbora, dobrih i loših, a sve to ga čini onim što on zaista jeste, nesavršeno savršen trenutak. Naš um je onaj dio platna koji ima slobodu povući kist u smjeru u kojem god želi. I tako ja vama sada pišem ovaj tekst dok slušam Galiju i ono Dodirni me. I tako ja vas dodirujem riječima, a oni mene glasom. A onda mi kaže Da li si spavala, a ja evo budna sanjam kako vama da ostavim trag. I na kraju još Kad me pogledaš, a ja evo gledam u olovku u mojoj ruci i bijeli papir ispred mojih očiju. Pa se trudim da pišem sve brže i brže kako ove misli u mojoj glavi ne bi pobjegle. Da li da vam napišem pjesmu gdje ću ispričati ono što je tu u meni baš ovog trenutka, baš ovog februara kada u meni sve počinje opet. Da vam objasnim kako sam zaljubljena u mjesto, dan i sekundu . Kako mi to prolazi kroz glavu baš ovog trenutka. Da li ćete me onda čuti? Ili ipak samo da ove misli ostavim ovdje? Ali, ipak, ne želim samo da vam pričam. Želim da ove riječi čitate iznova i iznova i analizirate svaku misao. O čemu sam ja to mislila kada
sam vam ovo pisala. Razumite beznadežnog romantika u meni koji vam nikada neće reći direktno značenje ovih riječi. List vam ostavljam u povjerenju da ćete možda i vi zapisati ono što nikome ne možete reći.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 124 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments