Priča o nama
Ako želite da uživate u svježem vazduhu, vazduhu koji podmlađuje, puni energijom, životom, zdravljem ili ako želite da planinarite i divite se bajkovitim predjelima, šarolikim krajolicima, ili možda poželite da splavarite čistim rijekama, dok sunčevi zraci, (i to ne štetni zraci, op.a.) preplavljuju vaše tijelo i prodiru do samog dna korita rijeka, a vi leškarite na vašem plovilu i omamljeni svjetlucanjem, posmatrate kako se odvija podvodni život, ako na bilo koji način poželite uživati u čarima prirode, onda niste na pravom mjestu.
Dobrodošli u rajsku deponiju, kraljevstvo zagađenosti, gdje cvijeće smrdi, sunce se ne vidi od smoga. a rijekama umjesto riba pluta smeće. Dobrodošli u ovaj vanvremenski prizor, najveći slikarski poduhvat, u kojem oko tri miliona profesionalnih i amaterskih crtača, slikara i umjetnika, svesrdno radi na projektu zvanom Mrtva priroda.
Posljednjih godina građani u Rogatici se sve više susreću sa strašnim prizorima. Smeće pokraj kontejnera, plastika kao neizostavan dio riječnog toka, pogled zamućen, sunca nema, a disanje otežano. Nažalost, na ove poražavajuće prizore kolektivno smo se navikli i prihvatili ih kao novu stvarnost. Ne mogu tačno da se sjetim kada je to počelo, ali čak i ja, sa svojim sedamnaest godina pamtim da je bilo drugačije. Ili me to samo sjećanje vara i možda je i tada bilo isto, samo su mi tih godinama pažnju odvlačile druge stvari. Možda sam i sama odrastala u nezainteresovanosti za okolinu. Dok razmišljam o svemu, ovog jutra, otvaram prozor.
Pitam se šta li sam to očekivala pa mi je ovo neočekivano.
Opet mislim, do mene je. Protrljam oči, možda spavam i dalje. Slika se ne mijenja.
Smog je i ovog puta pobjednik.
Postala sam svjesna ozbiljnosti situacije. Nešto se mora uraditi.
Divlje deponije, preko 20 manjih, fabrika iz koje se svakodnevno izvijaju oblaci dima, bezbroj zastarjelih automobila, dimnjaka, plastika na sve strane. To su naši glavni zagađivaći. A mora se odati i priznanje kako smo prvaci u krčenju šuma, umjesto da se ponosimo postotkom pošumljavanja.
Prema istraživanjima, na području opštine Rogatica sve je više oboljelih od kancera, a tu si i kardiovaskularne i brojne plućne bolesti. Razlog je očigledan. Alarm je odavno uključen, međutim kao da je neko ukrao zvono. Ono što je sigurno, sat otkucava.
Svi to rade
Odlučna da nešto uradi po pitanju ovog problema, spremam se i krećem u šetnju. Prva misao koja me okupira jeste da se ne možemo boriti protiv onoga što ne vidimo. Dakle, moram upoznati svog protivnika. Ko nam crta ovu Mrtvu prirodu? Ko je kriv za ovo?
Krenula sam pokraj rijeke, zatim se zaustavila na mostu, da napravim par fotografija za svoju reportažu. Iako očekivano, razočaranja su se ipak redala. Plastika je plutala, zarobljena riječnim kamenjem. Puno kesa raznog smeća, ispunjavale su korito Rakitnice. A kontejneri su, tu, kraj mosta, odmah. Prilikom posmatranja naišao je jedan mladić. Plastična kesa je iz njegovih ruku odletjela u rijeku. Moje pitanje je bilo zašto to radi?
Odgovor je bio zapravo strašniji od samog postupka.
-,,Svi to rade”, reče.
I tada shvatam. Mi, građani, smo glavni krivci. Naša svijest o ekosistemima ne postoji. Ekologija ne postoji. Tražimo promjenu, a ne počinjemo od nas samih.
Svaki problem ima svoje rješenje
Prije nekoliko mjeseci, gledala sam reportažu o Irskoj, dalekoj, ostrvskoj zemlji. Reporter je filantrop, zaljubljenik u prirodu i godinama pokušava da podigne svijest naroda na ovim prostorima. Ostao mi je u sjećanju razgovor tog reportera sa njegovim vodičem, o urednosti Irske. Naime, vodič je u početku, postiđeno pričao kako nisu oduvijek bili takvi. Ne tako davno, tridesetak godina unazad, Irska je takođe bila prljava i neuredna, ali tada su shvatili da su na pogrešnom putu, a onda su odlučili da se promijene. Naučili su kako da budu čistiji. Naglasio je da kod njih djeca još u školama uče kako da čuvaju okolinu. I mada je počeo sramežljivo svoj govor, završio ga je ponosno riječima: Danas vidimo ljepotu Irske više nego ikada prije.
Želim vjerovati da bismo se promijenili kada bismo znali kako. Akcije uklanjanja divljih deponija, podizanje svijesti građana, postavljanje filtera na fabrike, dimnjake samo su neka od mogućih rješenja. Potrebne su promjene. Ako budemo ostavljali nama na volju, da se mi sami pokrenemo, plašim se da bi proces mogao potrajati. Zašto da naredna pokoljenja svoj život provode boreći se protiv divljih deponija, strašnih prizora smeća, bolesni zbog zagađenog vazduha.
Ali zar je i sve do nas? Mnogo puta sam od starijih, mudrijih, čula:
- Što ne može milom, može silom.
Ako bismo imali niz reformi, koje bi ovaj problem stavile među značajnije u društvu, uveli mjere koje bi sankcionisale naše, po prirodu kobno ponašanje, vrlo brzo bismo vidjeli rezultate. Nije li to upravo bio slučaj sa Irskom?
Dakle, ima nade. Treba nam samo malo volje.
Imamo prirodnih ljepota toliko, da se možemo žargonski opisati kao deponija rajeva, ali iz nekog razloga pristajemo da budemo rajska deponija. Čovjek se lako privikne na bolje. Svi čekamo da neko drugi nešto uradi, a ne shvatamo da promjena počinje u nama i sa nama. Nije li Gandi davno rekao:
,,Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu.“
Srednjoškolski centar “27. Januar” Rogatica
Natjecanje Mladi Eko Reporteri je dio najveceg licenciranog globalnog programa za zaštitu životne sredine ,,Eko-Škole” , kojeg implementira MUNJA u partnerstvu s Ekopakom, Zeosom i Coca-Colom u BiH
