Slabost i snaga je u srcu

28 dec
Irma Penjić

Srce, taj jedinstveni organ bez kojeg ne možemo da živimo ujedno i najvažniji organ koji provodi krv kroz cijelo naše tijelo. A provodi li on samo krv? Ljudi često kažu da pratimo svoje srce, da ono zna naša najdublja osjecanja i čežnje. Ali kako bi ono znalo, ono samo prvodi krv. Kažu ne slušaj šta ti šapuce mozak nego tvoje srce. Ali uzmimo u obzir da mozak upravlja srcem kao i svim ostalim dijelovima našeg tijela. Zašto su to baš ljudi odabrali srce da se suprostavlja mozgu. Kažu kada neku osobu zavolite da vam ona prvo uđe pod kožu, da pleše zajedno sa našim krvnim zrncima sve do našeg srca i kruži našim cijelim bićem ispunjavajući ga u potpunosti. To kada sagledamo realnost nije moguće ali metaforički ljubav stvara takav osjećaj u nama.

Mi zapravo nemamo zasebna suprotstavljena mišljenja srca i mozga. Samo mozak može da razmišlja a fascinantno je kako je ljudsko tijelo napravljeno da savršeno funkcioniše, tako savršeno da se odjednom u našem mozgu može pojaviti više mišljenja, više ishoda situaciji, rješenju problema,ponekad u tolikom broju da se misli previše zamrse, da se previše međusobno ispreplicu i uzburkaju cijeli naš organski sistem. Ono što stvarno želimo nalazi se u dubinama našeg uma a da bi ta naša želja došla naprijed kao glavni ishod onoga što cemo uraditi mora proci kroz sve naše lance ispreplitanih misli koje smo sami stvorili. Međutim za naše pogrešne odluke uvijek okrivimo ili mozak ili srce. Mozak okrivimo što nismo slušali srce, a ako poslušamo srce a ishod ne bude baš idealan okrivimo baš njega. Naša osjećanja koja se stvaraju u trenutku u zavisnosti od jačine se mogu izraziti nekim drugim radnjama našeg organizma. Mozak kada je previše opterećen u jednom jedinom momentu može da zakaže što može u nekim slučajevima biti i pogubno. Čist primjer toga imamo u narodnoj književnosti u liku Hasanaginice gdje njen život ima tragičan kraj iz razloga što joj je mozak u trenutku od toliko osjećanja zakazao do te mjere da joj je zaustavio rad srca. Kažu ljudi puklo joj srce od tuge, nije ono puklo samo od sebe,zvučni talasi iz njenog uha su prenijeli riječi, koje su na kraju i bile pogubne po nju, do mozga gdje je njen mozak u naletu silne tuge jednostavno zakazao i zaustavio njeno srce. Njen mozak i um nije bio dovoljno jak da prihvati takve informacije tako da njeno srce nije puklo ni eksplodiralo, njen um je uticao na mozak koji je povezan sa svakim dijelom organizma jednostavno stao, isključio se kao što nam se u modernom svijetu pokvari računar zbog silnog preopterečenja, računar možemo popraviti ali ljudski život iz mrtvih dovesti ne možemo.

Niti jedna osoba na planeti nije ista, svi smo mi savršeni na nesavršen način, nije svačiji um napravljen snažan i jak, zato smo svi i s razlogom napravljeni razliciti, jer sve se dešava sa razlogom.Kažu ono što nas ne ubije, ojača nas, i doista tako se i gradi snaga uma. Nije lako imati samopouzdanje i sigurnost u sebe, vjeru i nadu, slobodu da osjećamo, da volimo, da budemo sretni. To u današnje vrijeme je teško izraziti jer to ljudi često pogrešno shvate. Da bi postigli neki svoj krajnji cilj i ostvarenje snova trebamo prvo dati svoj maksimum da se oslobodimo strahova i predrasuda a najvažnije pitanja :”Šta ako pođe po zlu?”. Ako sebe uvjerimo da ce poći po zlu tako ce i biti. Mi smo robovi vlastitog uma, ako se uspijemo osloboditi i ne dopustimo da nas on kontroliše nego da mi kontrolišemo njega tek tada možemo i sebe i svoj um uvjeriti da ce sve biti dobro, probuditi nadu i vjeru u sebe te spontano uraditi ono što želimo, za cim težimo.

Dosta stvari u životu povrijedi čovjeka, svi mi osjećamo, desi se da nas u nekom trenutku neko uhvati dok nismo očekivali, dok nemamo taj svoj štit koji svi nastojimo podignuti visoko da niko ne može doprijeti do nas. Povrijedi nas nešto, pa mi razmišljamo o tome i razmišljamo previše toliko da se zatvorimo u sebe, da oblatimo svoju dušu da je zacrnimo, da ona postane “duša ranjena, bola satkana”. Tako se pada u depresiju,sve dublje i dublje jer sami odustajemo od sebe, pustimo da oko nas kruže naši vlastiti demoni koje smo opet mi sami stvorili, ugasimo zadnji tracak svijetla i odustanemo, ako se prepustimo demonima da nas obuzmu teško da cemo se ikad više u životu osjećati u potpunosti slobodni jer gadna su to stvorenja, teško oni popuštaju. Sam primjer nam je dala divna spisateljica J. K. Rowling u svojim serijalima knjiga o Harry Potteru, gdje to neko svjetlo koje nas brani od tih demona kako ih ona zove Dementora, predstavlja kao patronusa ili zaštitnika kojeg mi sami probudimo pomišljajuci na naše najsretnije događaje i izgovaranjem rijeci “ja budim zaštitnika”. Kako ona kaže teško je stvoriti patronusa, tu svoju odbranu od zlih i tamnih demona, treba se fokusirati i dati svu svoju snagu. Tako je i sa umom i unutrašnjom borbom ako se dovoljno fokusiramo i damo svaki djelić sebe da stvorimo svjetlo koje ce da otjera i uništi tamu, zlo, demone.To nas uči da se borimo do svog posljednjeg daha.

Rane se mogu izliječiti ali one nikad ne nestaju. Vanjske i Unutrašnje rane su tako različite ali se ponašaju potpuno isto. Kod vanjskih možda slomimo ruku ili nogu, ona će zarasti, izliječiti se, ali će zaboljeti na promjenu vremena, a tako je i sa unutrašnjim, duša će se izliječiti i bol i tuga će vremenom otići, ali doći će trenutak kada će nas ta rana zaboljeti kao i vanjska kad zaboli. Te rane su tako različite, a tako iste.

Kažu ljubav je najjača emocija koja postoji, čak za ljubav kažu kao da je ona magija, ona čini ljude da rade tako dobre stvari, da se promijene, da se poboljšaju, da vrate vjeru u život. Kao što je Zdravko Čolić u jednoj od svojih pjesama opisao taj osjećaj rečenicom “pijan sam al nisam popio”. Ljubav nas doista opija, pomuti nam razum što je u neku ruku i dobro sve dok ta ljubav ne ispari. Čudno je to kako dva bliska živa bića postanu stranci. Ali to je život, život je kratak i zato nemojmo se zadržavati na našim boljkama i ranama, nastavimo živjeti, naći ćemo drugu ljubav ako nam je suđeno, a na kraju krajeva nije nam potreban neko da bi bili sretni.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 304 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments