Skica za obiteljski portret

30 mar
Iva Bezinović-Haydon

Sjedili smo u vrtu, za dugačkim drvenim stolom. Od sunca nas je štitilo već izblijedjelo narančasto platno koje je stari prije par godina zategnuo između kuće i ograde. Bilo bi dobro da sam mogla postaviti fotoaparat na stalak i okinuti nekoliko fotki da bih nas kasnije, kod kuće, mogla naslikati ovakve, zaustavljene u trenutku poslije ručka, ali nisam imala ni stalak ni fotić ni energije za objašnjavanje što radim.

Zamislila sam klasičnu kompoziciju. Tri figure za bijelim stolnjakom u zelenom vrtu. Lica u sjeni. Sredinom slike dominira lik bradatog starca u kariranoj košulji. On je na najdužoj strani stola, treba mu prostora. Podigao je ruke u zrak, usta su mu blago otvorena, izraz lica začuđen, kao da ni sȃm ne vjeruje onome što izgovara. S njegove desne strane sjedi muškarac u tamnoj majici, pognute glave. Djeluje kao da pozorno sluša, ali odaje ga ispružena noga, u svakom je trenutku spreman ustati. Njemu prekoputa, žena u crvenoj haljini. Tijelom poluokrenuta od starca, nezainteresiranog izraza lica vrti pramen oko prsta. Nasred stola porculanske šalice i uglancana džezva. Iz odsjaja sunca na srebrnom pladnju promatrač može zaključiti da se sunce spušta, kasno je poslijepodne, početak tople jeseni. Naziv slike: “Okrhnuta obitelj”.

Pet minuta ranije ta bi slika izgledala drukčije jer za ručkom je sjedilo četvero ljudi, tri ukočena tijela i jedno koje se pravilo opušteno. Pokušaje razgovora u pauzama između neugodnih tišina ne bih znala naslikati. “Svega si nam nakuhala, Ančice”, nasmiješio se moj stari svojoj ženi dok je jednu za drugom donosila pune posude, a ona mu je gotovo stidljivo uzvratila osmijeh. Zatim nam je zamahom ruke pokazao hranu na stolu, kao da je dosad nismo primijetili. Rekao je: „Evo, zagrabite i jedite koliko vam duša ‘oće”, kao kakav seoski zabavljač, kao predvodnik slavlja. Kada je oko nečega uzbuđen, stari ima nekoliko ruku i sa svima istovremeno maše. Kakav klaun. Gotovo sam izvalila: “Šefe, hoće l’ neka zdravica prvo?” ali bojala sam se da će me poslušati i time nam produžiti agoniju. “Hvala ti, Anamarija”, rekla sam umjesto toga. “Izgleda jako ukusno.”

Poslije ručka uzela sam svoj tanjur i ustala, ali Anamarija je kao uvijek odmahnula glavom i pokazala mi da sjednem. Iz kuće je na pladnju iznijela porculanske šalice, zdjelicu šećera, vrčić mlijeka i uglancanu džezvu iz koje je zamirisalo djetinjstvo. Kava je bila jedino što me u obiteljskoj kući još podsjećalo na obiteljsku kuću, a čak ni ona nije pred mene stizala u šalicama uz kakve sam odrastala. Da bih se podsjetila gdje sam, morala sam je njušiti zatvorenih očiju.

Stari je rekao Anamariji da sjedne s nama, a ona je uz vječno ljupki osmijeh odbila, ima još nešto za srediti u kuhinji.
“Uvijek ona nešto radi”, progunđao je, ali s ponosom u glasu.
“Pričajte vi, tako se rijetko viđate”, rekla je i izgubila se bešumno, kako je i stigla, a Goran i ja smo poznatije prodisali.

Stari je zastao usred još jedne priče o industrijalizaciji ili kapitalizmu ili regulaciji prometa dok je ceremonijalno odbrojavao sedam žličica šećera koje je ubacivao u kavu. Goran i ja smo čekali. Srknuo je kavu, konstatirao: “Gorko!” i posegnuo ponovno za zdjelicom šećera. “Jebote, šta sam nespretan!” uskliknuo je gotovo pa veselo kada ju je prevrnuo. Prstima je zagrabio šećer sa stolnjaka i otresao ga s njih nazad u posudicu. Goran je jedva čujno procijedio: “Poliži prvo prste, stari, ovo je previše higijenski”, i konačno je podigao glavu.

Ja sam na to ustala. “Donijet ću ja…”, rekla sam iako nisam imala pojma što bih mogla donijeti. Trebali bismo skloniti sve sa stola, istresti stolnjak u kutu vrta da se kasnije oko stola ne skupe mravi, postaviti sve nazad, nastaviti ispijati kavu. Ali to je zahtijevalo dogovor i koordinaciju, a za to nismo imali vremena, morali smo pratiti scenarij.

U Goranu se ponovno dizala oluja, i nisam željela biti u blizini kada stari u lažnom čuđenju krene slijegati ramenima, nisam željela biti tamo kada kaže: “Ma, jel’ čuješ ti njega, Lucija? Odakle u tvom bratu toliko bijesa? To je samo šećer”, nisam željela ni kimati ni odmahivati glavom, a najmanje sam željela pokušati smirivati, to sam prečesto radila. U posljednje smo vrijeme igrali novu igru.

Uskoro će Goran viknuti da odlazi, mi ćemo krenuti za njim u kuću, ja ću se ispričati: “Moram i ja”, i zagrlit ću starog. On će mi reći da ne idem još, da kamo mi se žuri, kamo ja to moram, a Goran će na to ispustiti zrak kroz stisnute zube i s vješalice će zgrabiti jaknu. Ja ću onda zagrliti Anamariju, nježno, da je ne zgnječim. Ona će mirisati na skupi novi parfem i puder, reći će mi: “Oprosti, zmazala sam te”, i obrisat će mi palcem ruž s obraza, majčinski, iako je samo sedam godina starija od mene. Ja ću se stresti od dodira njezine ruke, reći ću ili da nema veze ili da sad napokon nosim bar nešto šminke, ovisno o tome koliko je glasno Goran neće pozdraviti. Ona će reći: “Dođite uskoro opet”, ja ću reći da hoćemo, i onda se opet tjednima nećemo vidjeti.

Imali smo još desetak minuta formalnog zajedništva. Krenula sam u kuhinju po metlicu, ali nisam prošla kroz dnevnu sobu kao inače, provukla sam se kroz odškrinuta vrata s terase i valjda me zato nije čula. Nova supruga mojeg oca. Ona koja nije ni rodila ni odgojila mene i brata, a za koju stari očekuje da nam bude bliska. Ona koja nije ni planirala ni gradila kuću u kojoj živi, a sve u njoj mijenja, dovlači novi namještaj, nove slike, nove teksture i mirise. Ona zbog koje je mama iselila. Ona zbog koje mama kaže da se osjeća bezvrijedno i zamjenjivo. Uvijek čista i mirisna i sređena Anamarija. Uvijek sretna i nasmiješena. Sjedila je stisnuta na kraju kauča i grizla kožu oko noktiju. Trgala ju je zubima, iskosa, poskrivečki, iako je vjerovala da je sama. Njezina je nervozna energija ispunjavala sobu i gotovo da sam je mogla osjetiti. Bila je tamnoljubičaste boje, poput hematoma, i mirisala je na hrđu.

Skica za sliku: Polumračna soba. Zidovi prekriveni umjetninama. Široki tamni kauč. Na kraju kauča sjedi ženska figura u bijeloj haljini, napeta i ukočena, s prstima u ustima, djevojčica koja čeka da se roditelji u susjednoj sobi dogovore oko kazne koju su joj namijenili. Naziv slike: “Tjeskoba”.
Namjerno sam glasno zalupila vratima terase. Anamarija je skočila s kauča, poslušno kao lutkica na navijanje, zagladila je haljinu, izbrisala sivu maglu iz pogleda, navukla osmijeh.

“Lucija”, bojažljivo mi se obratila, kao da je ona ta koja smeta, kao da je kuća još uvijek moja. Osjetila sam njezin umor. “Trebaš nešto?”
Po prvi puta vidjela sam da preda mnom stoji ona koja se želi dopasti. Ona koja zna da je ne želimo prihvatiti, a svejedno nas poziva svake nedjelje na ručak. Koja želi da moj stari bude sretan.

“Imaš negdje neku metlicu? Stari je prosuo šećer po stolu”, pitala sam, a ona se nasmiješila kao da je to očekivala, kao da je to nešto simpatično. Za sve njegove gluposti ima razumijevanja i strpljenja. Uskoro će stari i Goran uletjeti u kuću, Goran će zgrabiti jaknu, a ja ću, da malo promijenim scenarij, reći: “Ja nisam još popila kavu. Ostat ću još kratko.”

-Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.

(Visited 7 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments