Šehidski rastanak

23 dec
Mirnes Omerović

Odavno sam se prestao bojati smrti, a o nadi za životom, da i ne govorim. Pomirio sam se s kišom koja dušu probada. I sad živim u vječnosti. Nit sam živ, a vidite, nisam ni mrtav. Tražim svoju sreću. I cijelog života sam je tražio. Našao sam je. Našao sam je kad mi je kap kiše život oduzela. A zar ja nisam živ?
Ja, dijete domovine, živim pod ovom zelenom plahtom…
Živim ovdje, a majka me često posjeti. Zagrli moj nišan i zaplače.
– Ne plači, majko. Nemoj suze liti… prostran je moj kabur!
Ne čuje me…
Nije čula ni moje zadnje riječi…
I brat i otac su mi ovdje. Ona gore, sama. Sama međ' okrutnim svijetom. Na svojoj zemlji.
– Sine, ti si moja Bosna…
Duša mi zatreperi dok je majka moja, krajem mahrame brisala suze sa čistog lica.
U trenu mi prođoše slike rata… Sjetih se svega.
– Sjetih se onog dana kad si me ispraćala, majko. Nebo je gorjelo… Crninom se crnilo… Nisam osjetio kada je svanulo. Ti bija na topraku naše djedovske kuće i plakala si kao što i danas plačeš. Nosila si tu istu šamiju… Grlila si me dugo, mirisala mi kosu i poljubila u čelo kao da se neću vratiti. Nisam se ni vratio…
– Sine – šaptala si – ne idi. Ja od ovog svijeta još samo tebe imam.
– Ne brini, majko, vratit ću se ja… sa sobom ću povest i babu i brata, pa ćemo opet pod ovom trešnjom bajram dočekati.
-Eh… sine, rat je šejtan. Kud kroči, duše uzima.
Obrisala si suzu, opet. Valjda je u tome snaga. Sklanjati suze i bol s lica.
– Ne plači, majko. – A i sam sam plakao.
– Usnila sam, djete, sinoć… -zastao joj je dah u grlu. Skupila je snagu i nekako, gušeći se u svojim suzama, u svojim mislima, nastavila govorit. – Usnila sam kako te dušmani, prokleti bili, vode. Odvode sebi… Sine, sanjala sam kako padaš… Od njihova metka si pao…
Nije više mogla stajati. Koljena su joj počela klecati. Pala je na prag…
– Ne brini, majko. Šehidi žive. Bit ću uvijek tu… čak i ako me ne bude… Isto sam sanjao, majko…
Počela je gubiti dah i vraćati ga. Njene oči su preplavile i Drinu i Savu…
– Ne brini, moja smrt bit će lahka…
Nestajalo mi je riječi. Kako utješit majku kojoj sin ide u čistu smrt? A šutio sam. I ona je tišinom govorila. Boljela me ta moja šutnja… A postala je dio mene. Možda je tako najbolje… da vječno ćutim.
Tako mogu samo sebe povrijedit.
Ne. Ipak neću. Istina se mora reći, ne može se prešutjet. A govorio sam je. Prečesto sam je kazivao. I to me je povrijedilo. Svaka krajnost boli.
Gubili smo riječi… Rastajali smo se pod kišom granata.
– Nemoj se sikirati. Čuvaj zdravlje. Doći ću na bajram. Potom sam je zagrlio… Osjećao sam najljepši miris na svijetu – majčin. I dugo smo tako stajali. Gledali jedno drugo bez ijedne riječi. Tražili smo utjehu. A kakva je utjeha u ratu, u smrti?
Dobro se sjećam tog prvog dana… za mene tad je počeo rat… a trajao je već par mjeseci.
Počeo je onog trenutka kad sam se rastao s majkom. Od oca i brata sam se davno oprostio. I uzaludno čekao njihov povratak… njihov glas… Nije ga bilo.
Danas, dvadeset i neku godinu, koliko vjekujem pod zemljom, i skoro toliko od kad se rat zavrsio za sve mrtve, a živi još ratuju, tražim svoju sreću koju sam davno pronašao…
Rat je za mene završio onda kad sam proživio…
Kad mi je melek dušu uzeo.

Dobro se sjećam, kao da bješe netom prije nego li me majka moja posjetila…
Bio je bajram. Ramazanski. Metak nisam ni osjetio. Samo blagi pivjetarac koji me vinuo u nebesa.
Donijeli su me, mrtva, na pragu života, majci pod noge.
Vratio sam joj se… Na bajram… Nisam prekršio obećanje.
Nije pustila suzu. Poljubila me u čelo i nježno spustila svoje blažene ruke niz moje lice…
Plakala je, ali nije pustila suzu.
Gutala je svoje riječi, a kad je progovorila reče da svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
– Sine, zauzmi se za mene pred Gospodarom… a ja bit ću dobro. Nemoj se brinuti… Dolazit ću ti svakog dana na mezar. A koliko majki neće sinove ukopat?
Znao sam da će od danas za bajram bisere ociju prosipat po mom zelenom pokrivaču. Pokušao sam onako mrtav progovoriti… nije mi uspjevalo… jer znao sam da će hiljadama puta gutat svoje misli, svoje riječi, svoje suze i da će se uistinu, ako ugrabi koji trenutak sna od boli pred zoru, budit…
– Djeco- obraćala se dvojici mojih prijatelja koji su me na leđima donjrli majci – ja više nikog na ovom svijetu nemam. Bog mi je dao život, a bolje da nije… Od kad su otišli na liniju, ja umirem sa svakim metkom kojeg čujem, od danas ću umirati svakom zorom u kojoj se probudim. Jer ja sam živa, ali tri puta više mrtva…
Plakali su njih dvojica… Majka suze nije ispuštala… A to je više boljelo… Bol bez suze…
I danas, dva metra pod zemljom, osjećam njen topli dodir po mom licu. Ja od tad sam nebeski badac koji vjekuje pod ovim humom… Ptica raširenih krila… Kada insan svoja krila širi?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 86 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments